BEZLIČNA UPOTREBA GLAGOLA TREBATI

objavljeno u: JEZIČNE NEDOUMICE | 0

    Bezlična upotreba glagola trebati pripada hrvatskome jeziku i ne bismo se smjeli olako odricati ni njezine značenjske ni njezine izražajne vrijednosti. Ona pripada indoeuropskoj jezičnoj tradiciji, što se još vidi iz latinskoga (oportet, licet …) i francuskoga (ili faut que) jezika. Upotrebljavali su je hrvatski pisci od Hektorovića do Matoša, Ujevića i Krleže. Ona pripada novoštokavskoj sintaktičkoj strukturi. Ona čuva značenjsku nijansu koju je korisno sačuvati – opreku između ličnoga i bezličnoga, osobnoga i nadosobnoga. Ta se značenjska nijansa lijepo vidi iz sljedećeg  Krležina teksta:

    „Doista ima mnogo neiskazane i blage mudrosti u maksimi da bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe! I da bi čovjek mogao postati kršćanin, on, dakle, prije svega, treba da ljubi sebe samoga!“ (Gospoda Glembajevi)

     U prvoj rečenici bezlično treba izražava univerzalnu etičku obvezu, nešto što je izvan nas, iznad nas, nadosobno. Uz to bezlično treba stoji infinitiv, neodređeni način, čime se opet izriče sveopća, za sve važeća obveza. Stilski se postiže gnomski, maksimi svojstven izričaj. Druga rečenica čuva i dalje bezlično i nadosobno treba, ali se sada infinitiv ljubiti konkretizira, upojedinačuje, poosobljuje te on gramatički poprima lični oblik: čovjek … on … treba da ljubi !

      Tu nekoć standardnu – a danas po nekim hrvatskim lingvistima – stilski obilježenu glagolsku konstrukciju iz redovite je upotrebe potisnula lična upotreba glagola trebati (trebam ljubiti), nekoć kolokvijalna, substandardna uporaba, nelogična, siva, bez značenjske nijanse. Može nam, dakako, biti žao, kao što nam također može biti žao što je vatra, riječ mutna podrijetla – možda romskoga ili rumunjskoga – potisnula staru svehrvatsku i sveslavensku riječ oganj, indoeuropskog podrijetla. Potisnula ju je iz redovite uporabe, ali se oganj  još nije posve ugasio te ta riječ još živi kao poetizam, stilski obilježena riječ. Tako je i bezličnoj upotrebi glagola trebati još mjesto u stilski obilježenim tekstovima, biranijeg izraza, i ne bi se smjela neznalački i nemilice trijebiti, kao što to nerijetko čine neupućeni i nedoučeni lektori.   

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac