Na licu ti nijeme stope.
Iz tebe zjene trepere, glasovi ječe, i misli drhte.
U tišini tajne.
U mirisu vriska.
A onda stado ovaca. U samoći kamena. Po kamenu među kamenje.
I zvuk zvona štono žudi
za vjetrovima –
otvorenim ušima.
Stojim pred ovim kamenom, znamenom; u čežnji za:
živim izvorima,
novim svanućima.
bliskošću s daljinama;
u svom neznanju i za otvorenim uhom.
Kao da to uho nije za nas uvijek otvoreno,
kanda ne čuje zvonjavu čežnja čim se zametnu u našim dušama,
i kao da ne čuje šum misli prije no što poteknu kroz glave naše.
O tiha Ljubušo,
ti možda i ne znaš da na svojim leđima nosaš
pune sepete mojih uspomena,
dok ja po tvojim docima tražim zalutale riječi.
Ante Šarac

Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.