Ante Šarac: Ljubuša

Na licu ti nijeme stope.

Iz tebe zjene trepere, glasovi ječe, i misli drhte.

U tišini tajne.

U mirisu vriska.

A onda stado ovaca. U samoći kamena. Po kamenu među kamenje.

I zvuk zvona štono žudi

za vjetrovima –

otvorenim ušima.

Stojim pred ovim kamenom, znamenom; u čežnji za:

živim izvorima,

novim svanućima.

bliskošću s daljinama;

u svom neznanju i za otvorenim uhom.

Kao da to uho nije za nas uvijek otvoreno,

kanda ne čuje zvonjavu čežnja čim se zametnu u našim dušama,

i kao da ne čuje šum misli prije no što poteknu kroz glave naše.

O tiha Ljubušo,

ti možda i ne znaš da na svojim leđima nosaš

pune sepete mojih uspomena,

dok ja po tvojim docima tražim zalutale riječi.

Ante Šarac