Posavska Mahala, 25. svibnja 2025. – U Posavskoj Mahali, nekoć poznatoj kao Vlaška Mala, kod Odžaka u Bosanskoj Posavini, održana je dostojanstvena komemoracija u povodu 80. obljetnice partizanskog zločina iz svibnja 1945. godine. Na mjestu masovnog stradanja Hrvata toga kraja, u spomen-parku posvećenom čak 3.411 nevine žrtve, okupilo se više stotina ljudi – obitelji ubijenih, hodočasnici, hrvatski branitelji, predstavnici vjerskog i političkog života te dužnosnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, donosi
Središnja komemoracija započela je kod spomen-obilježja, uz molitvu i paljenje svijeća. Prisutni su u tišini odali počast žrtvama jednog od najtežih ratnih i poratnih zločina koji su u poraću Drugog svjetskog rata počinjeni na hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Počast su, među ostalima, iskazali i predstavnici hrvatskih državnih institucija i hrvatskih iseljeničkih organizacija te članovi Počasnog bleiburškog voda.
Predsjednik Vlade Županije Posavske, Đuro Topić, poručio je u svom govoru da je „dužnost svih nas sačuvati uspomenu na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća.“ Naglasio je važnost očuvanja spomenika, ali i dokumentarnog filma koji je ove godine sufinancirala Vlada Posavske županije, kao doprinos kulturi sjećanja i prenošenju istine mladim generacijama.
– Ljudi su ubijani bez suđenja, masovno, samo zato što su bili Hrvati, vjernici, domoljubi. O tome se desetljećima šutjelo, a i danas je ta šutnja često prisutna. Zato mi koji možemo govoriti – moramo. Naša je dužnost da te žrtve nikada ne zaboravimo – istaknuo je Topić.
Komemoraciji su nazočili i visoki predstavnici Republike Hrvatske: veleposlanik u BiH Ivan Sabolić, generalni konzul u Orašju Jadranka Modrić, izaslanica za Hrvate izvan Hrvatske Kristina Dujaković, te izaslanici potpredsjednika Vlade i ministara hrvatskih branitelja i obrane – Ivana Rugle i general-bojnik u miru Željko Živanović. Počasni Bleiburški vod predvodili su dugogodišnji političari i javni djelatnici Vice Vukojević i Vladimir Šeks.
Iz političkog vrha Bosne i Hercegovine prisutni su bili i zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH dr. Dragan Čović, zastupnica Darijana Filipović, brojni ministri iz Posavske županije, Pero Radić, Ana Andrić, Damira Živkovića, Ilije Miškovića, predsjednica Općinskog vijeća Odžaka, gospođu Jelicu Ćubela, te svećenici, redovnice i predstavnici braniteljskih udruga s područja Odžaka i okolice.
Darijana Filipović, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i dopredsjednica HDZ-a BiH, izjavila je:
„Hrvatski narodni sabor godinama je uz ovu manifestaciju. Naravno da smo danas, ovdje u Posavskoj Mahali, zajedno s hrvatskim narodom u Posavini, obilježili 80. obljetnicu stradanja – osamdesetu obljetnicu ubojstva 3.411 ljudi koji su dali svoje živote i koji su podnijeli veliku žrtvu kako bismo mi danas mogli živjeti u slobodi.
Hrvatski narodni sabor ima svoju obvezu da se ovakvi zločini obilježavaju svake godine, i to na način da to postane dio naše kulture sjećanja koju prenosimo budućim generacijama. Ova žrtva nikada ne smije biti zaboravljena, niti smije biti uzaludna. Ona nas obvezuje, kao političke predstavnike, da gradimo pravednije društvo, društvo koje će biti dostojno svih žrtava – kako onih iz Drugog svjetskog rata i poraća, tako i onih iz Domovinskog rata i svih drugih stradanja kroz koja je hrvatski narod prošao.“
Molitva na Nujića njivi: Sjećanje u vjeri i oprostu
Svečani mimohod, hodočašćeći s krunicom i molirvom, prošao je kroz mjesto do groblja na Nujića njivi, gdje je održana sveta misa zadušnica koju je predvodio nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, u zajedništvu s vlč. Matom Majićem, župnikom posavske župe.
Vlč. Majić je u uvodu naglasio:
– Ovo je sveto mjesto. Krvlju natopljeno. Naša žrtva, naši očevi, majke, sinovi i kćeri, mučki su ubijeni. I danas nas žele uvjeriti da zaboravimo. Ali ako zaboravimo, tko ćemo onda biti?
Danas je dan sjećanja, a posebna riječ ide tebi, narode Božji – narode patnički, ali vjerni.
– Ovo je mjesto sveto. Ovi prostori lijepoga Odžačkog i Dobojsko-posavskog kraja prije točno 80 godina natopljeni su krvlju mučenika – naših poginulih, mučki ubijenih i nestalih očeva, majki, braće i sestara, rodbine i prijatelja. Zato što su voljeli i branili svoje – prag doma, obitelj, narod i vjeru.
Otkako je Kain ubio Abela, ljudska povijest je povijest stradanja. Zlo i zločin, u svim svojim oblicima, rijeke krvi i patnje obilježile su i naše pretke i našu nedavnu prošlost.
Krik koji svijet desetljećima nije smio čuti bio je prigušivan – zbog doušnika, straha i represije komunističkog režima.
Molitva za naše poginule i nestale morala se potiskivati i skrivati, jer jedan zločin uvijek rađa nove zločine i nove oblike zla.
Zbog toga se kroz mnoga desetljeća tiho usidrila ravnodušnost i zaborav u dušama žitelja ovoga kraja.
I danas se sve više čini da se od nas traži da zaboravimo, da ne mislimo, da ne pamtimo – umjesto da živimo sjećanje. Od 3411 poginulih, stradalih i nestalih, nas je danas ovdje samo nekoliko stotina. A znamo da potomaka ima daleko više.
Nažalost, nestaje sjećanje.
Sve je manje onih koji žele pamtiti. Ali istina – kako kaže veliki pjesnik – istina je voda Božja, a samo i jedino istina – oslobodit će vas, poručuje nam uskrsni plamen. Zato, ne smije nestati iz sjećanja ovih 80 godina. Znamo što je bilo. Danas smo ovdje da doživimo to sjećanje. Da nikada ne zaboravimo.
Imena 3411 poginulih, uklesana na granitnim pločama spomen-parka u Plehanu, neka uđu u našu dušu i srce. Nije ti valjda srce i duša tvrđa od mramora? Pravedno je i dostojno oteti zaboravu stradanja Hrvata ovoga odžačkog i dobojskog kraja.Stojimo danas ovdje, 25. svibnja 2025. godine, u vjeri, nadi i ljubavi.
Stojimo kao vjernici, učenici Krista Gospodina, koji nas uči i zapovijeda: “Ljubite neprijatelje svoje. Molite za one koji vas progone i mrze.” Stojimo poput žalosne Gospe, koja u krilu drži mrtvog Sina.
Tako i mi, u naručju svojih duša i srca, u krilu svojih života, držimo naše mrtve očeve, majke, poginule i nestale – i prenosimo ih Bogu, u današnjoj svetoj misi.
Sjedinjeni s Kristovom smrću i uskrsnućem, njihovu žrtvu, naš krik i bol, uzdižemo kao molitvu i prikazujemo kao najveći dar vjere.
Stojimo i danas ovdje, na njihovom groblju, u Posavskoj Mahali – tužni, ali i ponosni.
Tužni jer smo ih izgubili na okrutan način. Ponosni jer smo ih imali, jer su bili junaci, heroji, vjerni Bogu, Crkvi i svome narodu.
U snažnoj i potresnoj propovijedi, mons. Vukšić se prisjetio nevinih žrtava i poslao poruku oprosta, nade i vjere.
– Od Kainova zločina na početku ljudske povijesti pa sve do danas, svjedočimo ponavljanju istih tragedija. Ali Isusov odgovor na nasilje nije bio osveta, nego oprost. Na križu je molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.’ To je kršćanski odgovor – kazao je nadbiskup Vukšić.
Podsjetio je na riječi blaženog Miroslava Bulešića, svećenika ubijenog od komunističkih progonitelja, koji je pred smrt rekao: „Oprost i molitva – to je naša osveta.“ Nadbiskup je naglasio kako se oprost ne protivi pravdi, ali da on oslobađa dušu od mržnje i želje za osvetom. Zatražio je od svih vjernika da ne dopuste da ih zarobi mržnja, već da s molitvom i dostojanstvom čuvaju sjećanje na nevine.
“Jedan od posljednjih nama poznatih mučenika iz ovih krajeva je blaženi Miroslav Bulešić iz Istre, svećenik koji je prije desetak godina službeno proglašen blaženim. Neposredno pred smrt – koja se dogodila otprilike u danima kada su ubijene i žrtve za koje se večeras molimo – rekao je: “Oprost i molitva – to je naša osveta.
Draga braćo i sestre, oprost i molitva – to je sažetak svega što je Isus rekao i pokazao na Golgoti: “Oprosti im, Gospodine, jer ne znaju što čine.” To je Isusova osveta. To je odgovor vjere. I to je primjer koji nas poziva na nasljedovanje.
Kada mi kršćani govorimo o oprostu – na Isusov način ili na način blaženog Miroslava Bulešića – to ne znači da pozivamo da oni koji su učinili zlo budu oslobođeni odgovornosti. Ne! Postoje oni koji su odgovorni spriječiti zločin. Postoje oni koji trebaju primijeniti pravedne zakone i kazniti zločin.
Kršćanski oprost je, u svojoj biti, stanje duše. To je stanje našega uma, naše savjesti i osobnog ponašanja. To je ono stanje u kojem se, kao što sam rekao na početku svete mise, kršćanin oslobađa zlopamćenja. Prestaje biti rob vlastite želje za osvetom. Moli, kao Isus, da zlo prestane i čini sve što može da ga ne bude. Poziva i druge – osobito one u vlasti – da poštuju pravedne zakone i zaustave zlo.
Dio smo društva, dio smo ljudske zajednice. U toj zajednici pozivamo na odgovorno društveno ponašanje, ali u njega unosimo svjetlo Kristove ljubavi i primjer koji nam je ostavio kao nevina žrtva ljudske zloće i nepravde tadašnjeg državnog sustava.
Duboko sam uvjeren da sve nevine žrtve, iz tišine svojih grobova, vrlo jasno potvrđuju Isusov nauk. Duboko sam uvjeren da im je Božje milosrđe oprostilo sve njihove slabosti i da im je na vratima raja Gospodin rekao: “Dođite, sluge dobre i vjerne, uđite u radost Gospodara svoga.”
U toj vječnosti, u toj punini, u tom onostranom stanju poručuju: “Oprost i molitva – to je naša osveta.” I njihovi grobovi – grobovi ovih za koje večeras molimo i svih nevinih žrtava – postaju najautentičniji propovjednici mira. Jer nevine žrtve govore najglasnije o miru.
Zato, ujedinjeni u molitvi s njima, a osobito s kršćanskim mučenicima, molimo da budemo oslobođeni svake napasti da nas zli duh zavede u stanje u kojemu ćemo se ponašanjem i razmišljanjem poistovjetiti s onima koji čine zlo. To je đavolska napast. To je đavolski put. A kršćanin je pozvan prije svega osloboditi se toga. Tada može, iz dubine vlastitoga života i u svakodnevnim koracima, biti svjedok i propovjednik Kristove ljubavi.
Neka večeras odavde bude upamćena Bulešićeva rečenica: “Oprost i molitva – to je naša osveta.” I neka šutnja prestane! Neka svi oni koji su nanosili zlo budu privedeni pravdi – ljudskoj pravdi, ali u skladu s pravednim zakonima.
Nažalost, ljudska pravda i zakoni često su u raskoraku. Zakon, po svojoj naravi, mora biti pravedan. Ali znamo da su ljudi u prošlosti, pa i danas, donosili i prakticirali nepravedne zakone. A posljedica nepravednog zakona je golema nepravda – novi oblik zločina koji se širi u mnoštvo zala i postaje lice zloga među ljudima.
Krist Gospodin nije samo protiv toga – on je i svjedok i učitelj. On nas uči da jedino Božja ljubav, prihvaćena u ljudskom društvu, može donijeti mir među narodima i državama. Po zagovoru svih nevinih žrtava, molimo: Gospodine, daj nam mir koji si nam ostavio. Taj mir nije kao mir ovoga svijeta – ti si ga darovao na svoj način. Daj ga ponovno – nama, Crkvi, cijelome svijetu. I učini nas večeras ovdje okupljene svjedocima toga mira i tvoga blagoslova.”
U tišini, uz molitvu krunice i suze mnogih okupljenih, sveta misa završila je porukom nade – da žrtva nije zaboravljena, da istina pobjeđuje i da molitva i ljubav, a ne osveta, budu naslijeđe za buduće naraštaje.
Vladimir Šeks, bivši predsjednik Hrvatskog sabora a danas aktivan član Počasnog Bleiburškog Voda, rekao je: “Sjećanja je iznimno važno za hrvatski narod, za hrvatsku povijest, ali i za hrvatsku budućnost. Nažalost, mnogi u Hrvatskoj pali su na tom ispitu – jednostavno ne odgovaraju na zahtjeve koje moralni imperativ nalaže: da se sjećamo svih žrtava, ne radi osvete, već radi istine, radi poštovanja prema onima koji su pali kao nevine žrtve jednog krvoločnog režima.
Zato se trebamo stalno podsjećati i žaliti, baš kao i ovim događajem, kao i postajama Križnoga puta, bleiburškim žrtvama, žrtvama diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja – osobito u Srbiji, gdje su tisuće Hrvata ubijene bez suda, bez zakona, protivno pravdi i Bogu, nezakonito i nečovječno.
Posebno ovdje, gdje su ljudi na krvav i strašan način pobijeni. I onda se nastavilo – preko 30 godina zatiranja svakog traga toga zločina, svakog traga sjećanja. Zato je danas, poslije svega, važno da se ovakve komemoracije održavaju svake godine, da se taj dan obilježava i da se otme zaboravu.
Najvažnije je ne dopustiti da se na sve to zaboravi. Kao što je propovijedano i rečeno djelima i riječima – vrijeme kao da zaboravlja žrtve, ako nema stalnih podsjećanja. Bez prisutnosti i svjedočenja na ovakvim i sličnim manifestacijama, sve pada u zaborav.”
Groblje u Posavskoj Mahali, kao i spomen-park s imenima tisuća ubijenih, ostat će vječni podsjetnik na bolnu povijest, ali i mjesto koje nadahnjuje na putu pomirenja, istine i vjere. Jer, kako je istaknuo mons. Vukšić, „njihovi grobovi – grobovi ovih za koje danas molimo – postaju najautentičniji propovjednici mira.“
Zato stojimo. Ne u mržnji, nego u ljubavi. Ne u tišini, nego u istini.
I stojimo – da nikada ne zaboravimo.
Drazen Jurmanovic/ portal-veterani.info
