Nakon što smo nas tri pajdaša proveli dobar dio lita u rodnom mistu, odmorili se i od onog što smo čuli i vidili umorili, evo nas opet, štioci moji, na zajedničkoj jutarnjoj kavici i ljudikanju. Budući smo sva tri puni dojmova ko šipak zrna, dogovorili smo se da svak ispriča svoje doživljaje i zapažanja bez uticanja u rič jedan drugom.
-Ja ću prvi – rodijak Iko će. -Ljudi moji, kod nas je u Seonici na Gospojinu prekrasno; to je jedina duvanjska tradicija koja je neznatno prominila izgled, ali i Mala Gospa u Rami se još uvik drži tradicije. Bio sam u Rami uoči njijove Gospe; ja je neću zvat male jer su mi sve Gospe velike. Toliko svita, hodočasnika, mladeži, auta, molitve – a sve, kako sam čuo i vidio, u miru i redu proteklo. Duvnjaci su od starina na Veliku Gospu išli u Sinj, a na Malu u Ramu. Ramu, Duvno i Cetinsku krajinu Gospa stoljećima povezuje. Milom ili silom prilika prelazilo se iz jedne kotline u drugu i tako ostajalo i opstajalo. Zajednički su nam velikani: i fra Ivan Ančić, i fra Filip Grabovac, i fra Pavao Vučković, koji je rođen u Županjcu, kao i mnogi drugi znameniti Rvati – junaci, vitezovi i hajduci. A kako će ubuduće biti, pito sam se u sebi dok sam ispred restorana Ramsko jezero promatro kako hodočasnici hrle prema Gospi na Šćitu. Oće li ovakve pobožnosti razvodniti ili, ne daj Bože, ugasiti ovogodišnje uvođenje u nastavu „alternativnog predmeta vjeronuku“ od prvog do osmog razreda u Rvackoj? Zašto ni od jednog našeg biskupa nisam čuo da je o tome govorio u gospojinskoj propovidi? Možda i je, ali slabo je se to čulo. Iza oltara se je tribo čut krik: otimaju nam našu dicu i uče nastranostima koja propisuje sotonska Istambulska konvencija. Gdje je Papin dekret o zabrani istambulskog bazboštva. Njemu je, izgleda, važnije od toga da se u Mongoliji susretne s predstavnikom Ruske pravoslavne crkve.
-Oštar si, rodijače Iko – kum Mate će. -Zar Isus nije reko da našu Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. Mene više brinu horde nasilnika, tzv. migranata, a zapravo militanata, kako Bariša kaže, koje se kreću kud hoće i kako hoće po sadašnjoj i bivšoj nam Rvackoj. Đavlinović i njegovi milicajci ih samo skupljaju i izdaju im neke potvrde, na temelju najčešće lažnog identiteta, da se mogu kretati kud god hoće po Rvackoj, a izgleda i raditi što oće. Zar nisu nedavno pokušali nasilno ući u vlak dok je stajao u Plaškom. Onako kako su s njima postupili putnici u tom vlaku, triba postupit na svakom centimetru krvlju naših predaka zalivene zemlje. Svaka čast onim strancima koji su došlu u Rvacku pošteno radit i zaradit za svoju obitelj, ali ove arapske i afroazijske islamske plaćenike moramo, bez oklijevanja, zaustaviti na granicama naše didovine i samozaštitom, i policijom, i vojskom dok nije kasno. Pripun ih je naš glavni grad. Zagrebom ne haraju samo divlje svinje, nego i divlji strani ljudi, a kako i ne bi kad u Zagrebu stoluje podivljala zagrebačka i kvazidržavna vlast. Na najvišoj razini Eunije, uz pomoć naših eurona, smišljeno je razvodnjavanje svega što je rvacko. Kao da je neki Belzebub reko: ne može u Rvackoj živit toliki postotak Rvata, triba ih izmišat sa svim vrstama raznovrsnih probisvjeta. Čak nam je ta globalistička banda ubacila svoje plaćenike i u naše sportske, naročito nogometne, klubove. Ko im daje plaću? Pa onaj ko ih je i poslo ovamo. Ima li ijedan naš nogometni klub, od prve do treće lige, a da u njemu nisu barem tri stranca, bez obzira igraju li ili ne igraju, dok se naša dica potucaju po svitu od nemila do nedraga. Hajduk i Dinamo, naše nacionalne svetinje, su postali internacionalni nogometni klubovi. Zapamtimo imena anacionalnih kriminalaca koji nam to rade; dobro će doći za vrime kad se opet budu smicale koze. Rvacka nacionalna država ne smije postati internacionalni sabirni centar za Eunijine potribe. Za koga su nam onda preci izginuli, za što smo se i mi borili u nedavnom Rvackom obrambenom ratu?
-Kume Mate, ta jugočetnička banda nikako ne mere prižalit svoju Titoslaviju. Oni su još uvik uvjereni da će Tuđmanova Rvacka propast kao i Pavelićeva. Zaboravljaju da je Tuđman, kako je sam govorio, obnovio ovu Rvacku najviše zalaganjem ustaških i domobranskih sinova i unuka. Takvih, željnih Rvacke, hvala Bogu, ima još uvik dovoljno živih za opstanak Rvacke. Samo moramo stalno imat na umu ovo: niti su rvacki jugoslaveni odustali od Jugoslavije, niti četnici od tzv. velike Srbije. Evo jednog primjera. U najrvackijem rvackom gradu na moru, u Šibeniku, oni su, zajednički, i ove godine organizirali, kao nekad, sportske, kulturne i zabavne jugopriredbe za mlade; a ove godine je i Split nešto slično učinio. Zato se ne smijemo čuditi što četničke BG registracije sve češće susrećemo po našim cestama i gradovima od Zagreba do Korčule. Oni nam, prijatelji moji, opet neko novo zlo smišljaju. Njih triba na kapaljke puštati u Rvacku, a ne omogućavati im da vriđaju naše svetinje u svojim novinama, da na Vinkovačkim jesenima u igrokazu ekavicom pričaju, čak, kako je jedan njijov nedavno izjavio, osnivaju u Zagrebu svoju četničku televiziju. Tog posla se je latio čovik koji je prije 26 godina uteko iz Rvacke i u Londonu se osposobljavao za takav jugočetnički projekt. Je li taj tip bio barem na tzv. informativnom razgovoru u našoj, ako ima takve, policiji? Prijatelji moji, samo mi klimate glavom. Volio bih da netko od vas barem malo drugačiije misli. Sad mi je još teže kad i vi mislite kao i ja. Trznimo se. Okvir za trajanje, državu nam raskopaše posredno i oni koji ne izlaze na izbore. Ako i iduće godine zakažemo na izborima, izgubit ćemo i ove obrise od države kakve danas imamo. Euronovi povremeni paketi nas ne smiju zaslipiti. On ne želi dobro ni rvackom narodu, ni državi, nego samo sebi. Već sada se počnimo spremati organizirano za trostruke izbore iduće godine da ne bi morali prisilnom upravom rješavati godinama namjerno i nenamjerno nagomilavane probleme našeg po svitu razbacanog naroda i države Rvacke. Odoh ja duboko i daleko. Dosta nam je za danas, prijatelji. Ako se slažete, ajmo sada svak svojoj kući.
-Ajmo- rekoše njih dvojica.
Zagreb, 18. rujna 2023. B a r i š a