Ko mravi pred kišu uz brijeg se žureći uspeše Malo kad da ovdje bez vjetra prođe, tog dana ga ne bi i vrijeme bi meko I cijelo jedno brdo oživi ljudima, kao da izviru iz zemlje I u smrt se začuđeno zagleda Na smrt se uplaši vidjevši toliki narod kako ga preplavljiva A kad se obred ukopa završi Svi se u trenu raziđoše sa brigama odlazeći Dio smrti odnoseći z(s)a sobom Mali ko mravi niz brijeg nestajući Ostaše samo oni što ne mogaše rastat se Od njega Kad vidješe da ga ne mogu povratit od zemlje I oni se spustiše, S kamenom na srcu Gore na brijegu čovjek osta sam sa svojim Bogom Ilija Smiljanić
