Ekonim je istovjetan s množinskim oblikom prezimena Stipan(j)ić, kao su nekoć prezivali njegovi stanovnici.
Prezime je izvedeno od Stipan, ikavskog oblika osobnog imena Stjepan, koje je hrvatska prilagođenica grčkog imena Stefanos sa značenjem kruna, vijenac odnosno okrunjen, ovjenčan (grčki Stefanos, latinski Stephanus, talijnaski Stefano, njemački Stefan, engleski Steven, mađarski Ištvan, srpski Stevan, crnogorski Šćepan itd).
Ime se u Hrvata proširilo štovanjem Svetog Stjepana, kršćanskog mučenika, koji je kamenovan 37. godine po Kristu, ali i Svetog Stjepana Arpadovića (Sent Istvan), prvog ugarskog kralja (975 – 1038).
Ime Stjepan imala su i dva hrvatska kralja: Stjepan I. (? – 1058), poznat po uspostavljanju vlasti nad dalmatinskim gradovima iza 1038. godine; Stjepan II. je posljednji izdanak hrvatske narodne kraljevske loze Trpimirovića (1030 – 1058) i nakon njegove smrti nastala je borba za hrvatsko prijestolje.
Inače, ikavski oblik ovog imena Stipan zabilježen je u Lapcu 1478. godine, te 1491. godine u kalendaru prvotiska glagoljskog brevijara.
Stipanići su dobili naziv po prezimenu Stipanić, a tako se prezivala i jedna srednjovjekovna bosanska vlastelinska obitelj, o kojoj su sačuvani neki podaci.
Jednom od velmoža iz te ugledne obitelji knezu Hrvatinu Stipaniću, tadašnji gospodar povijesnog Tropolja (Tres campi), kojem su pripadali prostori Duvanjskog, Glamočkog i Livanjskog polja hrvatski i bosanski ban Pavao Šubić izdao je dvije povelje, i to 20. veljače 1301. godine i 30. veljače 1304. godine.
Velikom knezu Grguru Stipaniću poveljom iz 1326 godine bosanski ban hrvatske krvi i imena Stipan II. Kotromanić s bratom Vladislvaom daruje pet sela. Veoma je važno u ovom slučaju da je kao svjedok tim događanjima potpisan i duvanjski knez Bogdan.
Grgur Stipanić spominje se i u pismu trogirskog kneza Petra Gradonika mletačkom duždu Ivanu Gradoniku, pisanom 25. svibnja 1355. godine, u kojem se, uz ostalo, navodi da je bosanski ban Tvrtko uzeo u svoje ruke gradove s utvrdama, koji su prije toga pripadali mletačkom pristaši Grguru Stipaniću, nekadašnjem vojvodi.
Danas u Stipanićima nema prezimena Stipanić, a u Hrvatskoj pak danas to prezime ima 220 osoba (Zadar, Primorje, Podravska Slatina).
Rano spominje naselja Stipanića ide u prilog pretpostavki da su Stipanići duvanjski rod. Prvi spomen je iz već podosta spominjanog Libretina fra Pavla Šilobadovića:
„-godine 1664. miseca studenog na 5 harambaša Mihailo s 8 junaka dogna konja 25 is Dumna od Stipanića i svi zdravo f(ala( B(ogu);
-godine 1686. miseca juna na 3. arambaša Mate Nakić i 2 hil(j)ade ljudi zarobi Župan Potok i Stipan(j)iće u Dumnu; popali, porobi, smače tako kako valja, posika Turaka veće od 50, živi doveo 25, dice, bula, što su mogli, robe svakojake, što je moga ko nositi, male živine 800, konja velikih 20, a ostalih konja i goveda 200. Ubiju kadiju, još gospode turske koliko su mogli, tako se dobiva. Turci 2 naša ubiše a 7 rane, veće ništa i kula Vlahovića i ona se dala užeći i još bilo u njoj 7 sužanja kršćanskih. Amen.“
Stipanići (u izvorniku Stipanichi) kao naselje zabilježeni su oba biskupska popisa u 18. stoljeću: 1741/1742. godine (15 obitelji, 143 duše) a godine 1768. (16, 37).
U Šematizmu hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godinu fra Petar Bakula je Stipaniće upisao kao naselje s 48 kuća u kojima je živjelo 385 osoba.
Danas Stipanići spadaju u ona duvanjska naselja u kojima broj stanovnika stagnira (1981. godine 1274 stanovnika, a 1991. godine 1249).
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.
Foto: ivica Šarac