Ej, da mi je pogledati dolje,
sa Gradine na Duvanjsko polje,
pa da viknem jače od oluje,
da me dida još jedan put čuje...
Sedamnaesti dide. Opet neka tuga u mislima, neki umrtvljen dan, neka neispunjena sjećanja… Kada umre netko srcu drag, ne boli sama smrt, bole neke svakodnevne navike, bole neke neizgovorene riječi, bole neka jutra kada uz doručak i kavu nema tvojih poučnih priča, bole sjećanja… No ostaju tragovi, ostaju ipak ta sjećanja, ostaju ponosne uspomene na lik čovjeka, na lik ljudine koja je hodila, kako si i sam volio reći, svojom hrvatskom zemljom, svojom rodnom grudom, svojim Rakitnom, svojim Mandinim Selom. Naš posljednji razgovor, tvoje zadnje rečenice toga jutra upućene meni ne zaboravljam! “Bez obzira na sve sinko, ti uvijek budi dobar čovjek”, zauvijek urezano u sjećanje! Ne brini dide, ne zaboravljam.
… ej, da mi je s tobom,
kao prije dočekati zore,
pogledati dolje,
sa Gradine na Duvanjsko polje
moj dida i ja, prijatelja dva,
drugo vrijeme – ista sudbina.
Tvoj unuk Mate
