Ekonim Seonica je izvedenica od glagola seliti, od kojeg je izvedena i temeljna imneica selo, jer selo je rezultat selidbe, seobe.
Najprije je u hrvatskom jeziku živjela imenica vas odnosno ves sa značenjem trajno naselje, naselje s kontinuitetom, koje je veoma rano ograđeno i koje je imalo gospodara. Uporedo je živjela i imenica selo, a to je nastalo otprilike ovako: na mjestu gdje ima paše i vode, pa sve dok bude i lijepa vremena i za stoku i njezine vlasnike i pastire, dakle s ograničenim vremenom trajanja, organizira se svakodnevni život i rad s ciljem obavljanja stočarske proizvodnje; za to su stvoreni i potrebni uvjeti: izgrađene su kolibe, jeftine i nekomforne kućice, torovi, muzilišta, mljekare, sirane, staje za krupnu stoku, pojilišta, solila. Te privremene, a u neku ruku i pokretne, naseobine, zvale ssu se i stanovi kao što je to bio Ćavarov Stan na Duvanjskom polju ili pak Medine Stanine u Sutini na područja Rakitna u općini Posušje, gdje se živjelo dok se ne bi obavili predviđeni poslovi u planiranom roku, pretežito vezani za stoku a manje uz obradu zemlje. Kad ove privremene naseobine prestaju funkcionirati, a to će biti do druge povoljne ili najčešće planirane prilike, ostajalo je iza njih ono što se naziva selina, selište, dakle nešto što je bilo selo, ali i što će opet postati selo, ako se izražavamo današnjim pojmovima. Za to stočarsko naselje s kolibama i torovima za vrijeme ljetne planinske ispaše postoji i još nekoliko naziva: bačina, bačija, bačilo, katun, konak, majur, mandra, salaš.
Kako se sve to ostvarilo u mediju jezika? Od glagola seliti izvedena je imenica selo, ali i pridjev selski odnosno seoski (prijelaz glasa „l“ na kraju sloga i riječ u „o“). Dodavanjem dometaka –na i –nica nastale su imenice selna – seona i selnica – seonica, ali, to treba posebno istaknuti, samo u toponimima.
Seonica je „vrlo star toponim, jer se nalazi u Grčkoj, gdje nema Slavena, možda već od 10. vijeka, Selevitza (Selevica).“
U bosansko-hercegovačkoj ekonimiji prevladava oblik s promjenom „l“ u „o“: Seona (Banovići, Novi Travnik, Srebrenik) i Seonica (Konjic, Tomislavgrad).
U hrvatskoj ekonomiji prevladavaju oblici s nepromijenjenim glasom „l“: Selnica (Čakovec, 1.059; Donja Stubica, 857), Selnica Miholečka (Križevci, 100), Selnica Podravska (Koprivnica, 374), Selnica Psjarevačka (Sveti Ivan Zelina, 157), Selnica Ščitarjevska (Zagreb, 352), Selina (Poreč, 250).
Duvanjska Seonica dva puta se spominje u 17. stoljeću u Libretinu fra Pavla Šilobadovića:
„-godine 1664. miseca prosinca 5. harambaša Pave Vukelić dovede 3 čeljadi is Seonice is Duvna, a dva Turčina pogubijo, bilo junaka š njime 16 i svi su zdravo f(ala) B(ogu);
-godine 1667. miseca studenog na 5. Marko Harar s 34 druga dogna i(z) Seonice i is Dumna goveda 18 i tirali ji Turci do samog Posušja, ali im ništa nemogli, jer ji noć otela.“
Seonica se spominje i 1706. godine kao mjesto odakle su vjernici stizali u Bukovicu, gdje je makarski bisku Nikola Bijanković u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji dijelio sakrament krizme.
U biskupskim popisima u 18. stoljeću 1741/1742. godine Seonica nije upisana, vjerojatno je s Borčanima i Crvenicama pripojena Omolju, dok je 1768. godine u Seonici zabilježeno 11 obitelji i 102 duše.
Godine 1806. Seonica je, vjerojatno zbog svog položaja i udaljenosti od prometnica postala sjedište velike stare župe Duvno. U njoj je od 1846. do 1851. godine živio i djelovao apostolski vikar za Hercegovinu i biskup fra Rafo Barišić.
U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godine fra Petar Bakula je zapisao da je u Seonici zatekao 24 obitelji s ukupno 194 duše.
Seonica pripada onim duvanjskim naseljima u kojima broj stanovnika stagnira (1991. godine 395 stanovnika, 1961. godine 402 duše).
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.
Foto: Ivica Šarac