Planina Tušnica s najvišim vrhom Veliki Vitrenik (1700 metara) smještena je na tromeđi Buškog blata, Duvanjskog i Livanjskog polja.
Jezikoslovac A. Mayer je oronim na antičkim zemljovidima mons Bulsinius (ilirski korijen buls- znači brdo, greda) izjednačio s Tušnicom, a naziv putne postaje In monte Bulsinio s Buškim blatom.
Izgled Tušnice u obliku „debele planine“ naveo je neke onomastičare (R. Dodig) da u jezičnu osnovu tog oronima smjeste tust, što je praslavenski i sveslavenski pridjev debeo, pretio (pretila, pretilo), gojazan. U prilog toj tvrdnji ide i naziv naselja u Gorskom kotaru Tusti Vrh sa 24 stanovnika 2001. godine.
Međutim, stariji stanovnici Tušnici najbližih duvanjskih sela Buhova, Vučipolja, Buhova, Jošanice, Stipanića i Prisoja u ljetnom razdoblju znaju reći da se „od Tuštice se natušilo, mora da će kiša.“ To navodi da oronim u svijesti oni što planinu najbolje poznaju glasi ne glasi Tušnica već Tuštica, što je nastalo poimeničenjem glagola tušiti se sa značenjem oblačiti se. Slično značenje ima i glagol stušiti se: natmuriti se, namrgoditi se, smračiti, ali i jurnuti, naglo poletjeti prema nekom mjestu. S Tuštice se, dakle, stuštila kiša.
Bez obzira je li oronim nastao od pridjeva tust ili pak od glagola natuštiti ili stuštiti se, on bi trebao glasiti Tuštica a ne Tušnica. Zašto je pak tako a ne kako planinu nazivaju njezini najbolji poznavatelji, nemamo pravog odgovora. Ni prvi ni posljednji put…
Iz bosanskohercegovačke ekonimije navodimo i neke nazive sličnog jezičnog postanja: Tušila (Trnovo), Tušnjići (Visoko), Tušanj (dio grada Tuzle).
Iz hrvatske ekonimije izdvajamo: Tusti Vrh (Delnice, 24), Tušilović (Karlovac, 511), Tuštevac (Metković, 81).
Izvor: Ante Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja, 2006.