Crkva bez zvona gotovo da i nije crkva. Bar u shvaćanju ovdašnjeg puka. Zato Odbor odlučuje da se prigodom krizme 1930. upriliči svečani objed: prihod skupljen na tom objedu ide za nabavu zvona. Nedugo zatim zvono je i naručeno. I to ,,se ima naručiti iz najbolje tvornice i u težini oko 300 kg”. U tu svrhu određen je i porez za župu kojim bi se pokrili troškovi. Zvono je izlio Kvirin Lebis, poznati Ijevač iz Zagreba. Cijena 12750 din. Zvono je s jarmom bilo teško 328 kg. Prevoženo je vlakom iz Zagreba do Bugojna, a odatle do Tomislavgrada, vjerojatno nekim kamionom. Za prijevoz je plaćeno 2000 dinara. Ove podatke navodim, jer je fra Pavo uspio za svoga župnikovanja isplatiti Ijevaonici tek oko polovice iznosa. Tako se Ijevač Lebis još 1934. obraća župniku fra Velimiru Šimiću, tražeći ostatak novca. No kako to nije skoro stizalo, uzeo je i odvjetnika u Livnu, da bi to postigao. Ne znamo kako je fra Velimir riješio taj problem. Na kraju je vjerojatno nekako platio.
Kad je zvono konačno dovezeno u Kongoru, postavljeno je na brzotvorni
drveni zvonik (kakvih još uvijek ima ponegdje uz planinske kapelice) i na njemu zvonilo tridesetak godina. Sve do 1966. kad je izgrađen kameni zvonik na pročelju crkve. Stari drveni zvonik nalazio se izmedu stare kapele i crkve, izvucen malo naprijed. Držale su ga četiri grede, ukopane u usječene kamenove. Bio je visok oko pet metara i nadsvođen. Zvono se čulo izvrsno. ,,Sve do Modruše”, gdje su se sjekla drva.
(nastavlja se)
