U proljetnom razmještaju fra Stipan je bio premješten iz Kongore na Humac i već je bio tamo odvezao svoje stvari. Ostao je da se još oprosti sa župljanima. S njim su došli i brat mu Marica(?) i zet Matiša Penavić. Oko pola noći (utorak 24.svibnja 1942.) došli su domaći četnici – šumnjaci Srbi iz duvanjskih sela, obili vrata te poveli fra Stipana, brata mu, zeta i dijaka Marijana Čolinu – Čotu, koji je uganuo nogu skočivši s prozora da pobjegne. Vodili su ih iznad Mandina Sela preko Ljubuše, prema Vukovskom. Marijan Čolina ostao je živ, jer ga je ostavio na putu jedan četnik, njegov poznanik dok su išli iznad Mandina Sela. Vođa kolone bio je Božo Mišković iz sela Baljaka kraj Šuice. U skupini su bili većinom Srbi, najviše iz Rašćana i Oplećana, ali i muslimani iz Oplećana … Rajko Kovačević, Ševka Lokmić, Mujo Seferović …
Mučili su ih u šumi Ravašnici, iznad Vukovskog. Svjedoci tvrde da su svojim očima gledali “kako su Stjepana razapinjali na jednoj jeli, a potom ga pekli na ražnju…“
Fra Martin je našao otprilike i mjesto gdje je pokopan fra Stipan: o tome i drugim pojedinostima u spomenuta tri dokumenta.
(kraj)
