A već sutradan fra Pavo piše Ministarstvu prosvjete u Beograd i traži, naravno, pomoć. Piše o jučerašnjem blagoslovu i nastavlja: ,,Nakon dovršenja temeljnog kamena u prisutnosti mnogobrojnoga naroda je stvoren zaključak da se trorazredna osnovna ikola prozove ‘Kralj Aleksandar I’.” Sposobnosti fra Pavine lukavosti bile su neiscrpive i nepredvidive. Zaista je besmisleno i pomisliti da bi bilo kome Kongoraninu palo na pamet da se škola prozove tim imenom! Dakako, ni fra Pavi! To je bio njegov novi ‘trik’. Škola, i kad je bila dovršena, nikad nije ponijela to ime. S druge strane, čini se da ni Ministarstvo nije bilo toliko naivno: nema dokumenta da su tu molbu ‘uslišili’.
I tada, kad je sve pripravio za povoljan nastavak gradnje i nakon početnih radova na njoj, fra Pavo je sredinom godine 1931. (6. svibnja) premješten iz Kongore, nakon punih 10 napornih i plodnih godina djelovanja! Nadam se da smo iz ovih primjera mogli dobiti uvid u bar mali dio njegova samonikloga i hrabrog duha. Ta njegova ustrajnost ponekad je gotovo graničila s fanatizmom. Tako npr. da bi dobio nešto novca, šalje u Zagreb jednoj umjetničkoj antikvarnici stare misnice i drugo crkveno misno ruho da se preproda. Na žalost, uglavnom je sve to bilo bezvrijedno, pa sumnjam da je što dobio.
U svakom slučaju smatram da je fra Pavo i te kako zaslužio bar nešto kao uspomenu na njega. Te godine premješten je u Posušje za nadžupnika, a iz Posušja je došao fra Velimir Šimić. Fra Pavo je umro i pokopan u Samoboru u franjevačkoj grobnici godine 1947.
(kraj)
Izvor: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.