Dok su se nakon rata i Provincija i narod vrlo teško oporavljali od pogibeljnih ratnih i poratnih zločina jugoslavenskih partizana i njihovih vlasti, nemoguće je bilo misliti na ozbiljnu – imovinsku i duhovnu – obnovu. Sjedne strane, pobijena je – uglavnom pred sam kraj rata – trećina hercegovačkih franjevaca, a još toliko ih je ležalo po zatvorima ili pobjeglo izvan države. Provincija se, doslovce, borila za opstanak. S druge pak strane, osiromašenom narodu – i u Kongori – nudile su nove vlasti osnivanje seljačkih zadruga, čak ih na to i prisiljavale. Ali kako su seljani odmah shvatili da to ne vodi ničemu dobrome, taj podhvat u ovim krajevima uglavnom nije uspio.
Osim toga, Kongoraje cijelu 1946. bila bez župnika. Kako? Spominjani fra Damjan Rozić stigao je uskoro nakon fra Stipan ove smrti u Kongoru. Da su fra Stipana odveli, doznao je u putu u novu župu. To gaje preplašilo, paje pola godine nakon svoga dolaska (1942.) stanovao u duvanjskom samostanu, a u župu dolazio samo nedjeljom i blagdanom slaviti misu s oukom. No poslije se osmjelio i prešao posve u Kongoru.
On se zapravo nije trebao plašiti partizana – barem su ga oni tako hrabrili – jer je, dok je bio župnik u Gorancima, spasio 1941. oko 200 Srba iz svoje župe od ustaškog ubijanja. Tako je stekao ugled i povjerenje od strane partizana. No i sam je često bježao ispred njih skupa s pukom.
(nastavlja se)
Izvor: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.