Slavljenje slobode – ”Tigar” iz Švedske Robert Mikulić u zagrebačkom hotelu ”Panorama” nakon puštanja iz Manjače 9. studenoga 1991.
Govoreći o stvaranju neovisne i slobodne Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman isticao je da to ne bi bilo moguće bez zajedništva iseljene i domovinske Hrvatske. Primjer te ”iseljene Hrvatske” koja je dala sve što je mogla za hrvatsku slobodu je Robert Mikulić. Rođen je 1969. godine u Goteborgu u Švedskoj, gdje se školovao za ekonomista i imao poduzeće za mikročipove. Iako posve situiran u Švedskoj, s velikim zanimanjem pratio je zbivanja u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Naime, obitelj ga je odgajala u hrvatskom domoljublju. Nakon izbijanja ”balvan-revolucije” Mikulić i drugi Hrvati u Goteborgu materijalno su, preko tamošnje udruge ”Velebit”, potpomagali Hrvatsku, a poslije proglašenja neovisnosti i eskalacije velikosrpske agresije odlučili su se i osobno uključiti u njenu obranu.
U istim štalama gdje su 1991. godine bili zatočeni ”Tigrovi”, od 1992. zatvarani su Hrvati i Bošnjaci iz BiH
Nakon što su se logistički opremili, skupina dragovoljaca doputovala je preko udruge ”Velebit” polovinom kolovoza 1991. u Zagreb. Mikulić se sjeća da je s njim doputovao Ivica Marasović. Na sastanku koji su po dolasku imali, ministar Gojko Šušak starije je dragovoljce nagovorio da se vrate u Švedsku (otkuda će moći više pomoći Hrvatskoj), dok su mlađi upućeni da se jave MUP-u radi raspoređivanja u obrambene postrojbe. Nakon zdravstvenog pregleda u ”Šarengradskoj” Robert Mikulić ušao je u 1. brigadu ZNG-a ”Tigrove”, i to u 1. bojnu ”Tuškanac” kojom je zapovijedao Ivan Grbavac. Mikulić se sjeća da ga je u postrojbu primio Bokelj Krešimir Đuranović. Postrojba je u tom trenutku bila angažirana na osiguranju strateški važnih objekata u Zagrebu od mogućeg napada JNA. Međutim, boravak u Zagrebu nije bio ono zbog čega je Mikulić došao u Hrvatsku. Stoga je odlučio iskoristiti prvu priliku i otići na bojište. Prilika mu se pružila uskoro. Doznao je da jedan ojačani vod njegove bojne zajedno s vodovima iz 3., 4. i 5. bojne uskoro treba otići na smjenu u Hrvatsku Kostajnicu te da nedostaju četiri osobe u smjeni. Iako nije znao ni gdje je H. Kostajnica ni stanje na tom dijelu bojišnice, Mikulić se odmah dragovoljno javio i zajedno s ”Tigrovima” iz 3. bojne ”Pionirski grad” 21. kolovoza u konvoju od tri autobusa, preko Jasenovca, došao u taj grad. S tog se putovanja sjeća da su pripadnici 1. bojne bili u vojnim odorama, a 3. bojne u civilnoj odjeći. Odmah po dolasku i preuzimanju smjene Mikulić i njegovi suborci doživjeli su vatreno krštenje – H. Kostajnica bila je granatirana. Nakon prvotnog šoka vrlo brzo slijedilo je privikavanje. Osim ”Tigrova” grad je branila i policija s kojom su imali korektan odnos. Zapovjednik obrane grada bio je ”Tigar” Zvonimir Kalan kojega se sjeća kao dobrog i sposobnog zapovjednika. Zadatak ”Tigrova” bio je držati izdvojeni položaj Šuplji kamen, na lokaciji devet kilometara istočno od H. Kostajnice, odakle se osiguravalo cestu do H. Dubice. Na tom se zadatku svakih 48 sati izmjenjivalo 15 do 18 ljudi 1. i 3. bojne ”Tigrova”. Nadalje, ”Tigrovi” su trebali uz kružnu obranu grada izviđati prostor u smjeru Sunje preko sela Majur te u smjeru brda i sela Čukur otkuda je H. Kostajnica bila najčešće napadana. ”Tigrovi” su u više navrata bezuspješno pokušavali zauzeti Čukur. Četiri dana po dolasku u H. Kostajnicu, 25. kolovoza Mikulić je doživio ugodno iznenađenje – u posjet ovome gradu došao je predsjednik Tuđman. Bilo je to veliko ohrabrenje i poticaj svim kostajničkim braniteljima.
Razmjena u Bosanskom Šamcu
Na red za preuzimanje smjene kod Šupljeg kamena Mikulić je došao 7. rujna. U H. Kostajnici osnovan je mali konvoj koji su činili džip, borbeno oklopno vozilo (BOV) te oklopljeni kamion u kojem je bila skupina od 20-ak ”Tigrova” koja je trebala preuzeti smjene. Negdje oko 7 sati ujutro kod gostionice ”Ranč” nedaleko Šupljeg kamena konvoj je upao u zasjedu. Prvo je BOV naletio na protutenkovsku minu postavljenu na cesti, pri čemu je posada koju su činili Drago Slopko, Ivica Cavrić, Ivica Povborac i Josip Miković zvani ”Japa” ranjena. Svi su zadobili opekline različite jačine. Eksplozija BOV-a bila je znak za napad na kolonu s bosanske strane Une, otkuda je otvorena strojnička paljba te ispaljen RPG ili ”zolja” na kamion u kojem se s drugim ”Tigrovima” nalazio i Mikulić. Čistom srećom veći dio ljudi u izrešetanom i zapaljenom kamionu nije stradao, već su se uspjeli izvući na cestu. Mikulić se sjeća da su se s njim iz gorućeg kamiona izvukli Đuka Marjanović i vozač Krešo Čolak. Pred njima je bio užasan prizor: BOV i kamion u plamenu, zapomažući ranjenici te panika i nesnalaženje među onima koji su ostali neozlijeđeni. Naime, zapovjednik voda Mirko Ćužić bio je među ranjenima pri eksploziji kamiona od čega mu je teško stradao sluh. Mikulić se od ranjenih u kamionu još sjeća Tihomira Svobode, dok je njegov suborac Ivan Budan (rodom iz Benkovca) iz Zaštitne bojne ”Tigrova” nestao prilikom eksplozije kamiona i do danas se ne zna njegova sudbina. Treće vozilo kolone, džip, jedino nije stradalo u zasjedi. Kako je na njemu bio mali minobacač, pokušavalo se ispaljivanjem nekoliko projektila pokriti napadnutu kolonu. Međutim, napad iz Bosne nije jenjavao. Stoga je Mikulić zapovjedio da se svi žurno povuku iza zgrade ”Ranča” koja im je poslužila kao zaštita pred paljbom iz Bosne. Iza njih su na cesti ostala oba vozila u plamenu. Od ”Ranča” su se gardisti povukli u obližnju šumu gdje su, koliko su im dopuštala sredstva i znanje, zbrinuli ranjenike. Tu su utvrdili da nedostaje šest-sedam suboraca. Kasnije su doznali da su se ti ”Tigrovi” okupili oko Ivana Bazine i krenuli u izvlačenje u drugom smjeru. Ranjeni zapovjednik Ćužić tada je poveo organizirano izvlačenje kroz šumu put H. Kostajnice, do koje se došlo nakon nekoliko sati hoda. Mikulić je u koloni vodio brigu o ranjenicima, dok je vođenje na trećini puta preuzeo Krešo Čolak jer zapovjednik Ćužić, zbog oglušenosti i općeg ranjavanja glave i tijela, nije više mogao voditi izvlačenje. Čim su ušli u grad, zapovjednik voda iz sastava i dozapovjednik jedne od triju satnija 1. bojne Ante Pavlović zapovjedio je neozlijeđenim ”Tigrovima” da se odmah vrate i potraže suborce koji su nedostajali. Potraga nije dugo trajala – skupinu predvođenu Ivanom Bazinom našli su na prilazu H. Kostajnici i vratili ih vozilima u grad.
Odlazak logoraša na rad u krumpirištu
Razbijanje kolone značilo je da po prvi puta od dolaska u H. Kostajnicu ”Tigrovi” nisu uspjeli izvršiti smjenu posade na Šupljem kamenu. Na tom je položaju ostalo, bez opskrbe i smjene, 20- ak ”Tigrova” iz 3. bojne. Mikulić se sjeća da su to bili: zapovjednik voda Darko Katuša i gardisti Mirko Sesar, Vinko Topić, Željko Sesar, Šemsudin Morina, Miroslav Topić, Mario Lončar, Branko Brekalo, Željko Holi, Vladimir Horvat, Marijan Sinanović, Robert Brnad, Boško Marić… Stoga je 9. rujna organizirana akcija proboja do Šupljeg kamena kako bi ih se izvuklo. Međutim proboj je imao još jedan cilj – proboj opsadnog prstena koji su srpske snage stegnule oko H. Kostajnice. Istodobno je s druge strane razbijanje opsade trebala vršiti sisačka 120. brigada. U proboj su krenuli skoro svi ”Tigrovi” iz H. Kostajnice, osim 15-ak ranjenika smještenih u podrumu pošte u gradu. U ranim jutarnjim satima krenulo se pješice u akciju, i to podijeljeni u tri skupine. Jedna je išla cestom, druga sjeverno, a treća južno od ceste uz Unu. Mikulić je bio u skupini koja se kretala uz Unu. Već po izlasku iz grada počele su borbe, tj. napredujuće ”Tigrove” Srbi su iz Bosne tukli topničkim projektilima. Nakon nekoliko sati uspjelo se doći do Šupljeg kamena i izvući vod 3. bojne. Međutim, proboj opsadnog prstena nije uspio pa su se nakon 24-satne borbe iscrpljeni ”Tigrovi” po mraku vratili u H. Kostajnicu koja je bila pred padom. Naime, policija koja je ostala u gradu po odlasku ”Tigrova” nije se uspjela oduprijeti napadima pobunjenih Srba pa su bili izgubljeni gotovo svi ključni položaji obrane. Pod hrvatskim nadzorom bio je još samo dio grada oko franjevačkog samostana, groblje te brdo Djed, dok je cijeli gornji dio grada, oko policijske postaje, bio okupiran. Linija razgraničenja bila je na prostoru benzinske postaje. Mikulić je sa suborcima istu noć zaposjeo položaje na groblju. Imali su malo streljiva, oko 150 metaka po osobi. Iduća dva dana branitelje u toj maloj opkoljenoj enklavi držala je još samo nada da će im stići pomoć iz Siska.
Razmjena u Bosanskom Šamcu
Međutim, stanje se iz sata u sat samo pogoršavalo, da bi 12. rujna Srbi osvojili brdo Djed i zarobili policajce koji su ga branili. Mikulić se sjeća kako je preko radioveze, šifra ”Djed”, slušao poziv Srba da im se preda grad, da je pao Djed. Prijetili su da će zarobljenom policajcu otkinuti jezik, nakon čega su preko radija čuli krikove, plač i povike ”zaklat će nas”. Istodobno su Srbi s obiju obala Une tukli preostali slobodni dio grada. U tim uvjetima obrana je bila posve narušena. ”Tigrovi” su se povukli s groblja prema gradskim kućama i prema Djedu ispaljivali tromblone. Zapovjednik obrane Zvonimir Kalan odredio je da se gardisti povuku do zgrade pošte, dok su se policajci povukli u susjedne zgrade suda i općine. U tim teškim uvjetima, potpuno opkoljeni i s puno teških ranjenika, donesena je odluka o predaji. Liječnik Igor Nikolić na sebe je preuzeo obvezu pregovora o predaji, s primarnim ciljem spasiti ranjenike. Vrativši se s pregovora, gardistima okupljenima u pošti objavio je da se predaja treba obaviti kod unskog mosta između 13 i 14 sati. O tome su obaviješteni i policajci koji su odmah krenuli prema mostu. Među dijelom gardista i dalje je bilo volje za borbom, o čemu Mikulić kaže: ”Nismo znali, barem ja nisam, da se dio lokalnih stanovnika sprema na proboj cestom prema H. Dubici jer bismo im se ja, Bazina i još neki moji suborci sigurno pridružili. Naime, i mi smo međusobno razgovarali da se ne predajemo, već da se pokušamo probiti. Kasnije sam doznao da je nekoliko naših ‘Tigrova’: Josip Vinski, Nenad Živković i Dejan Kosović zajedno s nekim mještanima krenuli u proboj. Preplivali su Unu, dezorijentirani se vrtjeli u krug, da bi nekoliko dana po padu H. Kostajnice bili zarobljeni. Pritom je Josip Vinski ubijen, Dejan Kosović je ranjen metkom u prsa te također dopremljen u logor Manjača, kao i Nenad Živković koji je po zarobljavanju također bio doveden k nama u Manjaču. Razlog zašto ja i drugi ‘Tigrovi’ na kraju nismo krenuli u proboj bili su ranjenici koji su nas molili da ih ne ostavimo. Naime bojali su se da će ih lokalni Srbi, kad uđu u poštu, poklati. U predaji JNA u B. Kostajnici vidjeli su šansu da prežive, ali do tamo ih je netko morao odnijeti. Tako smo na kraju odustali od proboja i odlučili ranjenike prenijeti preko mosta. Dogovorili smo se da na predaju odemo s praznim puškama te da uništimo dokumente. Dok smo se spremali za pokret prema mostu, pred poštom se pojavio jedan lokalni kostajnički četnik i zatražio da se njima predamo. Mi smo to kolektivno odbili i odmah ponovno napunili puške, spremni i oružjem se oduprijeti ako nas lokalni Srbi pokušaju zarobiti. U obzir je dolazila samo predaja JNA. Bilo je to doslovno ‘hvatanje za slamku’. I tako smo krenuli put mosta, prije polaska sam iskrivio cijev puške, a i mnogi drugi su tako postupili. Na leđima sam nosio svog ranjenog zapovjednika Mirka Ćužića. Na mostu smo predali puške i prešli u Bosnu. Ranjenike su izdvojili i smjestili u kafić ‘Korzo’. Sjećam se da ih je tu čuvao čovjek koji je poslije rata postao gradonačelnik B. Kostajnice. Nas ostale su odveli u kino dvoranu ‘Kozara’. Neposredno po predaji počela su prva zlostavljanja i udarci. U kinu smo dočekali noć. U međuvremenu su došli djelatnici Crvenog križa i popisivali nas. Bojao sam se reći da sam iz Švedske jer sam svojim očima gledao što se dogodilo s onima koje bi izdvojili. U pitanju su uglavnom bili kostajnički Hrvati, kao npr. naš vodič koji nas je vodio na Čukur Davorin Briševac zvani ‘Dado’. Njega su izdvojili, odveli i ubili. Nastojao sam ‘utopiti se u masi’ te sam dao djelomično lažne podatke rekavši da sam iz mjesta Kočerin”. Idućeg dana zarobljenici su ukrcani u autobuse i krenuli su prema jugu. Zarobljenici su bili prava ”javna atrakcija” za lokalno stanovništvo koje se masovno okupljalo uz ceste u naseljima kroz koja su prolazili. U Banjoj Luci kolona autobusa zaustavila se te je bila izložena kamenovanju. Robert Mikulić sjeća se jednog starca, koji je stajao kod autobusa u kojem je on bio i urlao na vojnike JNA iz pratnje da mu daju da kolje zarobljenike, majke i kćeri koje su stajale i plakale, te jedne djevojke koja je podigla ruku i s dva prsta pokazala ”viktoriju”, na što je Mikulić uzvratio istim. Pretpostavlja da se radilo o banjalučkim Hrvaticama. Potom su se vozili uz planinu. Željko Sesar je prepoznao put i smjer kamo ih voze – na planinu Manjaču južno od Banje Luke, jer je tu služio vojni rok.
Podjela oskudnih porcija u logoru Manjača
I tako su 13. rujna stigli na mjesto svoga dvomjesečnog zatočeništva – vojno gospodarstvo Manjača koje je JNA pretvorila u logor. Nakon što su izvedeni iz autobusa zatvorenike su stražari detaljno pretresli oduzimajući im novac, nakit, nakon čega je slijedilo ispitivanje, kako o osobnim podacima tako i sljedeće četiri stvari: ima li među njima vojnika dezertera iz JNA (bilo ih je nekoliko), ima li časnika koji su dezertirali iz JNA (nije ih bilo), umirovljenih časnika JNA (nije bilo) te tko je sve od njih podrijetlom iz BiH (bio ih je veći broj). Prilikom ispitivanja Mikulić je priznao da je dragovoljac iz Švedske, nakon čega je stražar posebno o njemu zapisivao podatke. Poslije pretresa i ispitivanja vratili su ih u autobuse i odveli pred štale na gospodarstvu. Mikulić se sjeća da je na jednoj stajao natpis da je deratizirana 1986. godine. Zatvorenike su podijelili u tri skupine i zatvorili u tri štale duge 60 i široke oko 20 metara. Bilo je ukupno oko 300 zatvorenika-logoraša. U logoru su zatočenici istuširani, ošišani na ćelavo te obučeni u neku vrstu radnih odora JNA, koje su podsjećale na robijaške bluze. Svoju logorašku odjeću Robert Mikulić dao je u pohranu dr. sc. Anti Nazoru te se danas čuva u Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. U štalama se spavalo na betonskim podovima, na malo slame, i pokrivalo s po jednom dekom u početku. Kasnije, kada je počela zima, logoraši su dobili još po jednu deku.
Glavu dolje, ruke na leđa
Prilikom ”punjenja” štala stražari su miješali policajce i gardiste. Kasnije su razvrstali gardiste u jednu, policajce u drugu, a ranjenike u treću štalu. U taj treći objekt, k ranjenicima, kasnije su dovodili zarobljene civile s Banovine. Glede tretmana, u prvo ih vrijeme nitko od stražara nije dirao, a prvo jutro zatočeništva dobili su doručak, da bi iduća dva dana dobili samo malo kruha i vode. Jutra su obično počinjala stupanjem marševskim korakom te prisilnim pozdravom jugoslavenskoj zastavi, nakon čega bi počeli radovi. Naime, u trenutku dovoženja zarobljenika na gospodarstvo, Manjača još nije bila pretvorena u zarobljenički logor te su zarobljenici, tada već logoraši, bili zaposleni na zabijanju kolaca i podizanju ograda od bodljikave žice i stražarnica. Ti su radovi trajali nekoliko dana.
Zatočeni hrvatski gardisti, policajci i civili razmijenjeni su 9. studenoga 1991. sa zarobljenim pobunjenim Srbima i časnicima JNA
Fizički rad pratila je kontinuirana politička promidžba, vrijeđanje i ponižavanje. Po okončanju radova krenula su odvođenja logoraša na ispitivanja. Mikulića su bijelim ”opel cadetom” prebacili do vojarne JNA udaljenje nekih 12-13 km gdje je potom čekao u dvorištu da dođe na red za ispitivanje. Čuvao ga je ročni vojnik po nacionalnosti Hrvat, dok ga je u sobi za ispitivanje čuvao lokalni pričuvnik. Ispitivao ga je časnik za koga zna da je došao negdje iz daljega i da je u tu vojarnu došao helikopterom. Sa sobom je na ispitivanje donio veliki dosje s natpisom „ROBERT MIKULIĆ”. Bila je to vrsta psihološkog pritiska na ispitivanog kako bi pomislio da JNA već sve zna o njemu te da lakše prizna. Robert se isprva bojao da znaju kompromitirajuće podatke o njemu. Naime, njegova strica Stipu Mikulića ubila je Udba 1975. godine u Švedskoj zbog aktivnosti u emigraciji. I drugi rođaci bili su aktivni u protujugoslavenskoj emigraciji u Švedskoj, a to su bili podaci koje je časnik mogao imati. Ispitivanje je počelo o osobnim podacima, pri čemu je bilo provociranja tipa ”Mikulić je čisto srpsko prezime a ime Robert je mađarskog podrijetla, a od Mađara i Srbina – ustaša”. U nastavku je časnik ispitivao o H. Kostajnici, o čemu je Mikulić malo znao, a iod toga što je znao, nastojao je što manje reći, no časnik ionako nije posebice insistirao na Kostajnici. Više su ga zanimale ”ustaše u Švedskoj” te je, nakon što se vratio na tu temu, Mikuliću rekao ”da mi je prijatelj, da će mi pomoći ako mu odgovorim na par pitanja, dajući mi pritom cigarete i kavu. Slijedila su pitanja tipa – kako su Hrvati organizirani u Švedskoj, tko me je vrbovao u ZNG, kako sam došao u Hrvatsku i slično. Posebno me ispitivao o udruzi ‘Velebit’ za koju je doznao tako što mi je u novčaniku našao posjetnicu udruge. Tražio je podatke o upravi kluba, na što sam ja izbjegavao govoriti, posebice mu nisam htio reći imena ljudi. Imao sam uz sebe mali molitvenik koji mi je dao hrvatski svećenik Prstec u Švedskoj pred odlazak u Hrvatsku. Oficir me zbog tog molitvenika ispitivao što taj svećenik propovijeda i slično. Ukupno gledajući oficir nije bio zadovoljan mojim odgovorima”. To prvo ispitivanje trajalo je oko 15 sati, tijekom kojih je časnik JNA odlazio na pauze, a Mikulić je ostajao stalno sjediti na stolici. Na kraju ispitivanja časnik mu je ponudio da će se moći vratiti u Švedsku ako odgovori na sva pitanja. No on je to odbio. Sutradan je uslijedilo novo ispitivanje od istog časnika JNA. Počelo je njegovim izlaganjem kako je JNA moćna sila i da je ZNG u H. Kostajnici mogla uništiti vrlo jednostavno kad god je htjela, da bi potom ponovno nastavio s ispitivanjem o Švedskoj, i to o atentatu na jugoslavenskog veleposlanika Rolovića. Tražio je od Mikulića da kaže sve što zna, na što se on izgovarao da je tada, 1971. godine, bio dijete i da o tom ništa ne zna. Tijekom stanke, kada je časnik izišao van iz sobe za ispitivanje, Robert je razgovarao s vojnikom koji ga je čuvao. Doznao je da je Srbin iz Banje Luke, da je JNA mobilizirala i njega i oca te da im je uzela i bagere čime su se kao poduzetnici bavili, što je kod njega stvorilo nezadovoljstvo prema JNA. Općenito taj vojnik nije imao posebice negativan stav glede hrvatskih zarobljenika. Časnik ih je zatekao u razgovoru te je ljutito galamio na vojnika INA, nakon čega se obrušio na Mikulića izravno ga optuživši da j e sudionik atentata na Rolovića, na što mu je Mikulić odgovorio da je tada imao tri godine. Tu je časnik prestao s ovom temom i počeo ga ispitivati o roditeljima. Kako mu je otac bio među istaknutijim hrvatskim emigrantima u Švedskoj, nastojao je što manje reći o njemu, prikazujući svoju obitelj strogo kao ekonomske emigrante. Čak je rekao da je kao dijete s roditeljima dolazio u Jugoslaviju na ljetovanje na more, što je bila laž. I taj drugi dan je ispitivanje trajalo oko 15 sati, pri čemu nije bilo nikakva fizičkog nasilja ni vrijeđanja, osim povišena tona. Časnik se nastojao prikazati kao dobronamjeran, čak prijateljski.
58 dana u paklu Manjače
Po okončanju ispitivanja Mikulić je vraćen u štalu, da bi idućih dana zajedno s drugim logorašima bio uključen u poslove vađenja, sakupljanja i utovara krumpira, razdvajanja ovaca, kopanja jaraka i slično. Psihički su najteže podnosili kopanje jaraka koje i nije imalo drugu svrhu nego ponižavanje i iscrpljivanje. Naime, logoraši bi cijeli dan kopali, a navečer bi došao tenk i zatrpao cijeli jarak. Neke od Mikulićevih suboraca svakodnevni su radovi teško iscrpili, npr. Boška Marića koji je od malaksalosti pao u nesvijest. Iscrpljenosti je doprinosila slaba prehrana – za obrok bi jedna posuda od 20 litara tjestenine išla na 100-tinjak logoraša. Tako bi poslije svakog obroka svi ostali gladni. Nakon što su stražari odredili da ubuduće zapovjednici ”Tigrova” na smjene donose odluke o podjeli hrane, to je postalo izvor sukoba među logorašima. Mikulić se sjeća kako su se kod nekih ”javili životinjski instinkti preživljavanja”. Stražari su na taj način namjerno izazivali sukobe unutar logora. Samo zahvaljujući tome što je hijerarhija zapovijedanja među ”Tigrovima” cijelo vrijeme zatočeništva funkcionirala, te napetosti se nisu pretvorile u sukobe. Općenito je funkcioniranje hijerarhije umnogome olakšavalo život gardistima, no zbog nje su zapovjednici trpjeli dodatna mučenja. Naime, JNA nije htjela prihvatiti da je ZNG legitimna vojna organizacija, a gardisti vojni zarobljenici, te su na sve vojne elemente kod gardista reagirali nasiljem. Mikulić se sjeća kada je zapovjednik Darko Katuša, iako sav modar od brutalna prebijanja, pozvao gardiste u stroj, oni su na zapovijed ”Pozor” kao jedan to napravili. Bio je to jedan od trenutaka kada je u životu bio najponosniji što je pripadnik ”Tigrova”.
Brutalne metode zlostavljanja provođene nad ”Tigrovima” kasnije su primjenjivane i na bošnjačkim logorašima
Osim kroz hranu, JNA je nastojala unijeti razdor među logoraše dijeleći ih na gardiste i policajce, optužujući gardiste da su oni krivi za sve i dajući policajcima nešto malo povoljniji položaj. No i tu su vrlo malo postigli ”jer to su bili teški trenuci za sve nas – glad, psihoza i hladnoća”. Glede mjesta na kojima se radilo, zarobljeni hrvatski policajci odvoženi na rad i u vojarnu i u šumu, a ”Tigrovi” su radili samo u krugu vojnog gospodarstva, i to uz velike mjere osiguranja. Navečer bi iscrpljene logoraše stražari provocirali, vrijeđali i tukli. Posebice su tukli i na razne druge načine zlostavljali Zvonimira Kalana, zapovjednika obrane H. Kostajnice. Kako bi mu pomogao, ”Tigar” Marijan Čondrić dragovoljno se javio da tuku njega umjesto Kalana, zbog čega su stražari ubuduće tukli Čondrića duplo više no druge. Mikuliću je ostalo mučno sjećanje o tome kako je iz štale slušao kako vani, pred ulazom tuku Kalana, Čondrića i druge.
Predsjednik Franjo Tuđman obišao je 25. kolovoza 1991. Hrvatsku Kostajnicu. Prvi slijeva ministar obrane Luka Bebić, do njega zapovjednik obrane Zvonimir Kalan. Prvi zdesna predsjednik Kriznog štaba za Banovinu Ivan Bobetko, do njega Mate Laušić
Za druge logoraše stražari su izmišljali bilo kakva opravdanja kako bi im mogli tući. Tako su ”Tigra’ Antu Granića optužili da je nacrtao ”U”. Mikulić se bojao da bi od zlostavljana mogao umrijeti jer je bio tako slab i mršav da mu se činilo kako mu je dosta udariti šamar pa da se sruši. U Manjači je ”svatko dobio svoju porciju prebijanja, pa i ja. Teže od udaraca po tijelu sam podnosio psihičko zlostavljanje, glad, jauke i vriskove drugih dok ih tuku, razne glasine da nikad nećemo biti zamijenjeni, razna provociranja i vrijeđanja stražara, guranje pištolja u usta…”. Tom psihičkom nasilju stražara bili su izvrgnuti svi logoraši. Tako su od zapovjednika Kalana tražili da izabere koga će oni izvesti i tući. Od nasilja nisu bili pošteđeni ni civili ni ranjenici u trećoj štali, štoviše jedan je civil od batina podlegao. Njegovo mrtvo tijelo ostavljeno je ispred štale, u žici, a svi logoraši morali su obilaziti oko njega i gledati leš. Bio je to čovjek 50-ih godina, zarastao u bradu, malo proćelav, odjeven u civilnu odjeću. Koliko Mikulić zna, bio je to jedini logoraš ubijen tijekom njegova boravka u Manjači. Među logorašima kružile su glasine o samicama u kojima ima još zatočenih civila, članova HDZ- a i sličnih ”nepodobnih” osoba. Inače stražari nisu tukli logoraše u štalama, pred drugim logorašima, jer je uvijek postojala opasnost da oni svi zajedno napadnu mučitelja. Stoga su žrtvu uvijek izvodili van i tamo premlaćivali.
No bilo je i nekoliko drukčijih stražara koji su imali sažaljenja. Tako je s pričuvnikom iz Banje Luke, koji ga je čuvao još prilikom ispitivanja, Mikulić uspostavio skoro pa ”prijateljski” odnos i on mu je činio razne male usluge. Kada je npr. novinar ”Narodne armije”, glasila JNA, obilazio Manjaču ovaj mu je stražar rekao da je među logorašima i ”njegov prijatelj iz Švedske”, na što je novinar posebice slikao i razgovarao s Mikulićem jer mu je kao dragovoljac iz hrvatske dijaspore bio posebice interesantan. Kada je novinar otišao, Mikulić je stražaru rekao ”ako si mi prijatelj, donesi mi četkicu za zube, već mjesec dana nisam oprao zube”. I zbilja je dobio četkicu.
”Tigrovi” konačno u Zagrebu – u prvom planu Dražen Petrošić, s uzdignutim rukama Krešimir Čolak, a na izlazu iz autobusa Marin Jurić
Svi logoraši tijekom dvomjesečna zatočeništva prošli su ispitivanje ”oficira bezbednosti”, stoga su pred odlazak na ispitivanje ”slagali priče” koje treba ispričati. Tako je Albanac Šemsudin Morina još pri dolasku u logor izmislilo za sebe ime Jozo Bošnjak iz Županje. U prvo vrijeme ova je ”priča” prošla, no na kraju je bio razotkriven te vrlo okrutno kažnjen – vezali su ga bodljikavom žicom, pretukli i pustili psa na njega da ga grize.
O tome što se zbiva u vanjskome svijetu, malo se znalo među logorašima. Znalo se onoliko koliko bi im rekli stražari i koliko bi se dalo pročitati u ”Narodnoj armiji” i ”Frontu”, časopisima JNA koje su dijelili logorašima. ”Ja sam tek naknadno doznao da je švedsko veleposlanstvo u Beogradu tražilo da me njihov predstavnik posjeti, ali su od JNA dobili odbijenicu. O tome sam kasnije dobio pismo. No zato su u logor tri puta dolazili predstavnici Međunarodnog Crvenog križa. Kako sam ja između svih logoraša najbolje znao engleski, to su moji suborci i zapovjednici tražili da govorim ispred svih njih o uvjetima života u logoru. Sjećam se da mi je to bila prilika da popijem kavu, prvu od ispitivanja. Preko ovih predstavnika Međunarodnog Crvenog križa mi logoraši smo slali poruke svojim obiteljima. Ja sam poslao poruku majci. Drugi slučaj kada sam govorio u ime svih logoraša bio je prilikom dolaska britanske TV ekipe na Manjaču. U pitanju je bio neovisni reporter koji samostalno proizvodi i prodaje reportaže. U pratnji mu je bila neka Srpkinja koja mi je postavljala pitanja o uvjetima života. Odgovarao sam na engleskom kako bi spriječio da izmijeni moje odgovore. Reporter mi je rekao interesantnu informaciju, da JNA za našu razmjenu traži od Hrvatske neki teritorij. Koliko je to točno ne znam”.
‘Tigar” Žarko Storić slavi oslobođenje iz Manjače
Glavna tema razgovora logoraša bila je razmjena. Jedno jutro stražari su logoraše probudili ranije no obično te im podijelili jednokratne brijače – 20 ”BIC-ova” po štali, tj. jedna britvica na pet logoraša. Dobili su i malo vode, ali ne i pjenu, te su se morali brijati ”na suho”. Potom su im podijelili čiste nove košulje te stavili peći za grijanje po štalama. Logoraši su im se jako obradovali, jer bio je mjesec studeni, a na bosanskoj planini bilo je jako hladno. U neko doba otvorila su se vrata. Očekivalo se da će ući predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa, kad se na vratima pojavio časnik JNA i rekao im ”danas se vrši razmjena” i izišao van. Bio je to 58. dan boravka zarobljenih ”Tigrova”, policajaca i hrvatskih civila u logoru Manjača. Nakon kraćeg vremena pred štale su došli autobusi koji su ih prebacili u Bosanski Šamac, gdje ih je dočekao ”hladan tuš” – nema ništa od razmjene jer hrvatska strana nije dovela sve Srbe na razmjenu. Logoraše je JNA iskrcala iz autobusa i uvela u šamačku sportsku dvoranu te pozvala šamačke Hrvate da im mogu donijeti hranu ako žele. U kratkom roku logoraši su bili zatrpani hranom – Šamčani su im donijeli svega, mesa, kolača, pita, šunke, hamburgera… Cijelo ”brdo” hrane.
Slavlje ”Tigrova” u hotelu ”Panorama”. Prvi slijeva Goran Sušić
U toj dvorani logoraši su čekali cijelu noć. Gotovo nitko od logoraša nije spavao od nervoze koju su stražari JNA pojačavali govoreći da nema ništa od razmjene, da bi im ujutro 9. studenoga 1991. potvrdili da će ipak biti razmijenjeni te su ponovno ukrcani u autobuse. Mikulić se našao u zadnjem autobusu pa je potrajalo dok je došao na red. Razmjena je obavljena na platou s bosanske strane savskog mosta. Dok su bili u autobusu, svim logorašima od strane četiriju stražara dana je zapovijed ”ruke na leđa, glava dolje”, isto kao i 13. rujna kada su ih odvozili na Manjaču. Vrijeme je teklo užasno sporo i činilo se da autobus u kojem je Robert Mikulić sa svojim suborcima nikada neće doći na red. On sam bio je spreman, ako se autobus okrene i krene natrag, šakama razbiti staklo i pobjeći na slobodu, čak i po cijenu da ga pritom ubiju. Ni po cijenu života nije više bio spreman vratiti se u pakao Manjače. Nakon više sati čekanja u autobus je ušao čovjek u maskirnoj odori s hrvatskim grbom na kapi i rekao: ”Dečki, slušajte ovamo! Evo još malo pa će biti razmjena. Doći će iz Međunarodnog Crvenog križa koji će vas pitati želite li biti razmijenjeni. Više ne vrijedi ruke na leđa, glava dole”. Tako je i bilo. Svi logoraši potvrdili su da žele biti razmijenjeni. I nakon što su prešli most, nisu shvaćali da su konačno slobodni. Iz Šamca su autobusi preko Bjelovara otišli za Zagreb, gdje im je u hotelu ”Panorama” pripremljen doček. Uz obitelji, bivše logoraše dočekao je i medicinski tim koji je obavio osnovni medicinski pregled, da bi potom išli u zaraznu bolnicu na Gubčevoj zvijezdi. Roberta Mikulića dočekao je hrvatski ministar informiranja Branko Salaj, Hrvat iz Švedske s kojim se poznavao otprije. Neke od bivših logoraša članovi obitelji nisu odmah prepoznali jer su izgledali očajno, mršavi, ispijeni, blijedi. Nakon pregleda svi koju su trebali, u hotelu ”Panorama” dobili su sobe. Mikulić se i danas sjeća užitka koji mu je predstavljalo tuširanje toplom vodom, nakon dva mjeseca provedena u prljavštini logora Manjače. Čim se malo oporavio, Robert Mikulić otišao je u Švedsku kako bi obišao obitelj. No nije se dugo zadržao. Nakon deset dana vratio se natrag, jer rat u Hrvatskoj još nije bio gotov. Ušao je u sastav 66. bojne vojne policije u kojoj je ostao do travnja 1992., nakon čega odlazi u HVO kako bi pomogao i tamošnjim Hrvatima. Sudjelovao je borbama za dolinu Neretve. Poslije rata ”Tigar” Robert Mikulić vratio se kao 30-postotni invalid, što je posljedica zatočeništva u Manjači, u Švedsku gdje i danas živi sa svojom obitelji i uspješan je vlasnik poduzeća instalacija za pivo.
”Tigrovi” zarobljeni u Hrvatskoj Kostajnici 1991.
1. Zvonimir Kalan – zapovjednik obrane
2. Robert Andrijanić
3. Željko Anić
4. Antun Ašpan
5. Milan Babić
6. Stipo Baraban
7. Željko Barun
8. Ivan Bazina
9. Tomislav Bedeniković
10. Andreas Belužić
11. Zlatko Bićanić
12. Stjepan Biškup
13. Branko Bos
14. Željko Božić
15. Mario Božinović
16. Branko Brekalo
17. Josip (Marko) Brekalo
18. Zoran Briški
19. Ivan Budan – nestao
20. Damir Cafuk
21. Ivica Cavrić
22. Dean Čanić
23. Krešimir Čolak
24. Marijan Čondrić
25. Stjepko Čović
26. Mirko Ćužić
27. Džoni Damjanović
28. Dragan Dekan
29. Josip Dubovečak
30. Alen Dujmović
31. Nikola Dumić
32. Ivan Dunaj
33. Ivica Džinić
34. Dražen Erdelić
35. Darko Fileš
36. Ivan Franjić
37. Mladen Fržić
38. Vedran Galošić
39. Branko Glavaš
40. Mladen Golub
41. Tomislav Gorupec
42. Anto Granić
43. Robert Grbeš
44. Mato Guberac
45. Stanko Hackenberg
46. Mario Halužan
47. Željko Halužan
48. Vladimir Hercigonja
49. Ivan Hiržin
50. Jasmin Hodžić
51. Josip Hojsak
52. Anđelko Holetić
53. Željko Holi
54. Vladimir Horvat
55. Stjepan Husajina
56. Marijan Hušnjak
57. Zdravko Ivanek
58. Rajko Ivanović – medic. tehničar, dragovoljac iz Vinogradske bolnice
59. Davor Jaklović
60. Lovrijen Japirko
61. Zoran Jolić
62. Rajko Jovanović
63. Tomislav Jurašinović
64. Dragan Jurić – medic. tehničar, dragovoljac iz Vinogradske bolnice
65. Marin Jurić
66. Ante Jurilj
67. Marin Jurinić
68. Miroslav Jurišić
69. Danijel Kadi
70. Darko Katuša
71. Ivan Kobaš
72. Zvonko Kolenko
73. Dražen Korotaj
74. Dejan Kosović
75. Đuro Kos
76. Đuro Koščak
77. Vlatko Krajačić
78. Branko Kraljić
79. Josip Kučko
80. Velimir Kučko
81. Ivan-Željko Kurtanjek
82. Josip Lajtman
83. Josip Lakić
84. Žarko Lepen
85. Mario Lončar
86. Marko Lončar
87. Darko Lovrenčić
88. Zvonko Lovrenčić
89. Marijan Lovrić
90. Stanislav Lučić
91. Ivica Lusavec
92. Franjo Mađarić
93. Željko Majetić
94. Zvonko Majtan – medic. tehničar, dragovoljac iz Vinogradske bolnice
95. Mijo Malović
96. Luka Mamić
97. Boško Marić
98. Marijan Marinković
99. Đuka Marjanović
100. Nenad Marković
101. Milan Markovinović
102. Zlatko Merkaš
103. Anđelko Mesarić
104. Nikola Mihoci
105. Božo Mijatović
106. Josip Miković – medicinski tehničar
107. Robert Mikulić
108. Vlatko Mojzeš
109. Šemsudin Morina
110. Branko Navialić
111. Dr. Igor Nikolić – šef saniteta
112. Dr. Zdenko Novotny- liječnik, dragovoljac iz Vinogradske bolnice
113. Slaven Oković
114. Zlatko Oreški
115. Željko Pakši
116. Marijan Pavlović
117. Ante Pavlović
118. Krunoslav Petric
119. Dražen Petrošić
120. Ivica Podvorac
121. Goran Posavec
122. Ivan Puškarić
123. Vlastimir Rac-Kranjicki
124. Damir Radić – nestao
125. Božo Rudar
126. Zvonimir Ruševljanin
127. Mile Samardžija
128. Miljenko Sambolec
129. Borisav Savanović
130. Zoran Sekić
131. Mirko Sesar
132. Željko Sesar
133. Marijan Sinanović
134. Mario Sinković
135. Drago Slopko
136. Zoran Starjački
137. Žarko Storić
138. Zdravko Stažnik
139. Vlado Strupar
140. Goran Sušić
141. Davor Svetec
142. Zrinko Svetopetrić
143. Tihomir Svoboda
144. Dragan Šakić
145. Franjo Šambar
146. Branko Šantek
147. Davor Šebelić
148. Ivica Šikić
149. August Špilek
150. Dario Šubert
151. Ivica Tafra
152. Amet Tahirović
153. Darko Tonković
154. Dr. Zlatko Tomašić – liječnik
155. Miroslav Topić
156. Vinko Topić
157. Ivica Tošić
158. MarjanTurk
159. Ivan Turudić
160. Davorin Udovičić
161. IvanVeingartner
162. Josip Vinski – nestao
163. Ivo Vladić
164. Severin Vrančić
165. Božidar Vrček
166. Željko Vrdoljak
167. Ante Vukadin
168. Đuro Vuksanović
169. Željko Zagorac
170. Rajko Zebec
171. Mladen Zelenika
172. Nenad Živković
Tekst i foto: dr.sc. Jakša Raguž
VP – Magazin za vojnu povijest, broj 27, lipanj 2013.
