Godinama se vozio makadamom, pa se gubio na ravnoj autocesti.
Odmah se dalo zapaziti da ne uživa u trčanju. Naime, trčeći, često je pogledavao na sat, kao da se natječe sa samim sobom, pa se morao odreći trčanja – trajno.
Molim vas, nemojte sudjelovati ni u kakvu pokretu, uživajte u miru.
Nema drugog koraka bez prvoga. A „naprednjaci“ bi stalno preskakali!
Žao mi je što i naša predsjednica sve češće grabi dvokoracima, kako bi, valjda, sustigla „naprednjake“. Ili se nama, izvan politike, neupućenima, kao što sam i sam, samo tako čini. Ne spadam među one koji su doveli ili dovode u pitanje sam razgovor s Vučićem. Ali, način? Mnogi su o tome pisali, pa ću se jedino zadržati na dva detalja: neverbalnom za posjeta (po)četnika i verbalnom nakon posjeta. Odkud potreba za, recimo to tako, imitiranjem Jacine igre s bedževima. Kakvog smisla ima stavljanje na rukav kaputa nekakve tekstualne poruke hrabrosti, drugi put bit će, kako čujem, poruka mudrosti (čega li?). Kao da se poruke hrabrosti i mudrosti mogu emitirati s površine, a ne iz dubine osobe!
Svoju „naprednost“ iskazala je i u odgovoru na pitanje novinarke Nove tv: „Mislite li da je Vučić ostao onaj stari iz devedesetih ili Europejac?“, dok hitro odgovara: „Apsolutno i definitivno Europejac!“ Dosad sam stalno mislio da svaki političar, posebice najviše pozicionirani, ne mora na novinarska pitanja odgovarati s da ili ne! Mislim da bi bilo svrsishodnije odgovoriti, otprilike, ovako: „Na to pitanje sam će Vučić odgovoriti u idućim mjesecima i godinama kroz svoja djela, ispunjavanjem svojih obveza prema našoj zemlji: davanjem dokumentacije iz Vukovarske bolnice, otkrivanjem masovnih grobnica pobijenih ljudi, spremnošću da se prizna katastarska granica iza Dunava, plati ratna odšteta!“
Da se razumijemo, ova dva gafa, bez obzira na to je li u njima sudjelovao glavni savjetnik, koji je svojedobno volio šetati uz grobove na Mirogoju i šaptati sugovorniku: „Pola meni, pola tebi, pola Bagi“, nisu sami po sebi toliko važni (i snažne političke osobe mogu na odjeći imati nekakve poruke a i političko europejstvo nije na nekoj osobitoj cijeni), nego po onome što skrivaju. A skrivaju znakove političke naivnosti i nezrelosti! Jer, zašto je potrebno izvanjski naglašavati hrabrost predsjednici zemlje koja je u obrambenom ratu pobjedila zemlju-agresora. A, kad to ističe pred takvim političarom koji svoju nesigurnost pokriva bahatošću i lažju, onda to dobiva posebnu dimenziju. Vučić je, naime, sve prije nego hrabar. On samo, kako bi rekao otac srpsog „prosvjetiteljstva“ Dobrica Ćosić, inteligentno laže, živi od laži, s lažju i za laž, kako bi utješio sebe i svoje sunarodnjake, a prevario druge. Proglašavati Vučića, nakon posjeta, apsolutno i definitivno Europejcem koji je „donio hrpu dokumentacije“, a ne vidjeti značenje te dokumentacije, spada u antologiju hrvatske nedoraslosti. Osim toga, poistovjećivati sebe i one koji konkretno i neprestano rade protiv hrvatskih interesa s „europejštinom“, znači stavljati znak jednakosti između hrvatske i srpske politike, što u krajnjoj liniji ne znači ništa drugo do prihvaćanje srpske podvale!
Ante Šarac