U prošlotjednom tekstu spomenuh kako su poneki đaci odnosno određene skupine đaka bili i namjerno ograničavani u izboru nekih zvanja. Ali, prije no što kažem o čemu je riječ, valjalo bi spomenuti neprilike koje su na nejakim leđima nosila djeca iz siromašnijih krajeva Hercegovine, Dalmatinske zagore i Hrvatskog zagorja. Naime, sredinom pedesetih pa sve do sredine sedamdesetih godina 20-og stoljeća, djeca koja su završila osmogodišnje školovanje nisu zbog posvemašnje neimaštine mogla birati ni grad u kojem bi živjela, niti školu koju bi pohađala. S tim u vezi djecu se slalo u Zadar, Bol na Braču, Sinj, Visoko – u klasične gimnazije (fratraske gimnazije) za čije se školovanje plaćala simbolična naknada.
Tako sam se i sam potkraj ljeta 1958. našao u Bolu na Braču u srednjoj dominikanskoj školi. Za one koji možda ne znaju: to su gimnazije sa svim predmetima koji se uče u svjetovnim gimnazijama plus vjeronauk kao obvezni predmet. Dalje, predavali su većinom svećenici koji su, uz teologiju, završili određeni predmet na drugom fakultetu. Prosvjetna inspekcija je svake godine nadzirala rad te gimnazije i uvjete u kojima žive đaci, iz čega bi se dalo zaključiti kako su te klasične gimnazije bile priznavane kao i ostale gimnazije. Međutim, to u praksi nije bilo tako!
Tako sam krajem veljače 1962. dobio poziv da se obvezno javim u vojni odsjek u Supetru. Unaprijed sam znao da je to poziv za odsluženje vojnoga roka, kao što sam znao da mi ne će uspjeti odgoditi tu obvezu, iako sam pokušao da mi odgode barem 3-4 mjeseca dok završim četvrti razred i maturiram nakon toga. Odgovor je stigao za samo 5-6 dana: Ne može! Međutim, direktor gimnazije Tonći Dešković mi je odobrio da do kraja ožujka položim četvtri razred i maturu, dakle, prije cca 3 mjeseca od redovnog roka, tako da se nakon povratka iz vojske ne bi mučio s tim obvezama. Tako sam i učinio. Naravno, u vojsci su mi priznali samo osmogodišnju školu, tako da sam tamo odgulio nepune 2 godine.
U Zagrebu sam osvanuo 12. veljače 1964. godine. Isti sam se dan susreo s dekanom Filozofskog fakulteta Ljudevitom Jonkeom s pitanjem mogu li upisati drugi semestar hrvatski jezik i njemačk (?), a da prvi semestar samo polažem u sklopu ispita u ljetnom roku. Čovjek je ljubazno rekao da to ipak ne bi išlo. Zaposlio sam se u špediciji „Jugošped“ koji je imao sjedište na „Kvatriću“, tako da ne lutam Zagrebom, čekajući prijamni ispit na Filozofskom fakultetu i pomalo se spremajući za njega. Tako je i bilo. Krajem kolovoza polagao sam hrvatski i njemački, kao i moj „Boljanin“ Drago Zorić iz Gruda. Sjećam se da smo nas dvojica iz oba predmeta među prvima riješili test, očekujući siguran upis. Međutim, nas je još čekao, pojedinačno, inetrvju s jednim gospodinom! Taj me pitao jesam li još u bogosloviji? Rekao sam da nisam; razgovor je bio korektan, ali sam u nekim pitanjima osjetio nešto čudno u zraku. Za nekoliko dana, kad smo došli na Filozofski, nismo se, na naše veliko razočarenje, našli na popisu onih koji su položili prijamni ispit za upis na taj Fakultet. Nismo bili sami. Lančanom vezom: petnaestak se nas našlo na betonskim stepenicama ispred fakulteta i ispostavilo se da smo svi završili „fratarske“ gimnazije. Sjećam se da nismo toliko bili tužni. Dapače, smijali smo se, pitajući se: „Tko smo to mi?“ Na to pitanje nismo našli drugi odgovor, osim da smo grupa mladih ljudi željnih znanja. No vrlo dobro smo znali tko bi mogao biti onaj drug koji je s nama posebno razgovarao. Sada sam siguran da je bio zaposlenik fakulteta, od partije zadužen da ne pušta nikoga sumnjivoga da danas sutra završi fakultet i uči „naopako“mlade ljude. Naravno, mi smo bili itekako sumnjivi i nepodobni jer smo, po njihovu mišljenju, dolazili iz kleronacionalističkog miljea. Ali, kao takvi mogli smo s postojećom svjedodžbom upisati medicinski, veterinarski, stomatološki, agronomski i drugi sličan fakultet, pod uvjetom da smo znali materiju, bez ikakvog dodatnog intervjua bilo s kime. No neki koji su željeli baš na Filozofski, ili Pravni fakultet, morali su polagati sve četiri godine i maturu u svjetovnoj gimnaziji. Ili su s postojećom svjedodžbom otišli u druge gradove, na primjer, u Skoplje, Novi Sad, Beograd gdje su za divno čudo priznavane svjedodžbe koje su u kukavnom Zagrebu bile proskribirane! Tako jedan momak od naše grupe iz Stipanića, nisam mu zapamtio ime jer smo se taj dan prvi i posljednji put vidjeli na stepenicama ispred fakulteta, reče: „Idem ja u Gospić, u šljive.“ Naime, tamo je bila Viša pedagoška škola, koju je on, tako sam čuo kasnije, završio i otišao u Zadar polagati razliku i upisao se na treću godinu Filozofskig fakulteta.
Meni se nije dalo iz Zagreba, o njemu sam sanjao, pa sam ostao na poslu u špediciji i čekao, ne znam ni sam što. No, iznenada se ispod prozora „Jugošpeda“ pojavi Drago Zorić koji je bio kod brata Viktora u Livadićevoj na Kvaternikovu trgu, zajedno s Perom Okštajnerom i Perom Božićem iz Zagreba i kažu oni meni: „Što ćeš tu u kancelariji, idemo mi tu, u susjedstvo, na Veterinarski faks, pa ćemo kasnije damama liječiti „peseke“ ili po Slavoniji klopati kulen i zalijevati ga „pijačom“.“ Prihvatim, bez razmišljanja, i tako sam, ne jedini, završio zvanje na koje nikada ni u snu nisam pomislio!
Dva Petra smo naučili igrati šijavice; s njima smo se stalno družili; oni su vazda spominjali „hasu i pijaču“ u Slavoniji i stvarno je Pero Okštajner završio u Donjem Miholjcu, a Drago Zorić u Đakovu, dok se Pero Božić zaposlio u Križevcima. Oni su cijeli radni vijek proveli u struci, dok sam ja četiri godine iz Zagreba putovao u okolicu Siska i s fićom obilazio Letovanić, Žažinu, Malu Goricu, Vurotu, Žabno, Jazvenik – stalno pregledavajući natječaje, i tražeći veze ne bi li našao radno mjesto u Zagrebu, što mi je na kraju i uspjelo.
Možda će netko pomisliti da nije svako zlo za zlo, i da je možda „profešurija“ najmanje povoljno zvanje. No nije ovdje riječ o tome! Nego o dvostrukim kriterijima tadašnje politike: malo vam priznam svjedodžbu, malo ne priznam; kad hoću, što hoću i kako hoću; i znam zašto hoću, a osobito zašto ne ću…!
I možda najvažnije: iako je od toga famoznog intervjua prošlo 60 godina, premda su se totalitarni režimi širom Europe urušili, velika većina profesora i manji dio studenata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu još uvijek slave obljetnice u čast tih režima. Tako su i jesenas, bez imalo uvijanja, proslavili 100-godišnjicu Oktobarske revolucije.
O tempora, o mores!
Ante Šarac