Što bi bilo i kako bi bilo, da je bilo nešto što nikada bilo nije, niti je moglo ikada biti? Shvaćajući smisao ovakve ili slične rečenice, mnogi posežu za spasonosnim rješenjem pa kažu: da se ponovno rode, ništa ne bi mijenjali. Dakako, to kažu pred svjedocima. Ne znam što misle sami pred sobom o tome. Ali, vjerojatno, ima i takvih koji to iskreno misle i kažu. Kao što ima i onih brojnijih koji, jednostavno, izbjegavaju odvezati jezik da im se ne bi omakla pokoja pokuda na vlastiti račun, čime na neki način i drugima vežu jezik te zatvaraju razgovor o toj temi, prije negoli se otvori. A stvari su više nego jasne, jer svaki čas čujemo: – Mogao sam ili mogli smo bolje proći u toj firmi, mogao sam višom ocjenom položiti ispit, samo da je bio drugi profesor; dobro smo igrali, ali je sudac upropastio utakmicu, mogao sam bolje proći u životu, da nije…, itd. i tome sl. To je u stanovitu smislu normalno pripovijdanje, potaknuto ljudskom potrebom da se na neki način rastereti duša.
Druga su stvar teme o kojima ne bi trebalo tako često raspravljati, a meni se čini da su tri ključne: svjetonazor, zvanje i brak.
Jer, svjetonazor nas prati od kuće, kroz život se mijenja u skladu s novim spoznajama, ili se postojeći još više učvršćuje. Ali, i u skladu s interesima, makar se o ovomu drugom i ne može govoriti kao o svjetonazoru, već o privremenom i povremenom svjetonazoru radi ostvarivanja određenih probitaka. Poznat je slučaj jednog Duvnjaka koji je na prijekor: „Ti se mijenjaš kako vjetar puše“, odgovorio: „Što bi trebao čekati vjetar, da me on okrene“! No takvi se ljudi ne vežu ni za što čvrsto, niti su u bilo što iskreno i duboko uvjereni, pa nam ne ostavljaju dovoljno prostora za nekakvo povjerenje.
Što se tiče zvanja, tu su stvari malo labavije jer kod nas nije zaživjela, niti je mogla u postojećim okolnostima zaživjeti profesionalna orijentacija koja bi pomogla učenicima da odaberu zvanje za koje su po svojim sposobnostima i sklonostima predodređeni. Pa su đaci, nakon završetka osnovne ili srednje škole, jednostavno upisivali što su mogli, a ne što su željeli i htjeli, i tu su, doista, u izboru bili ograničeni, a u pojedinim slučajevima i namjerno ograničavani (o tome sljedeći put). Stoga su nerijetko radili poslove za koje se nisu školovali. Zašto se o tome ne bi slobodno razgovaralo u krugu prijatelja, pa i poznanika? Zar tvrditi da bi odabrali isto zvanje, kad bi se ponovno rodili, kad su to zvanje, stjecajem raznih okolnosti „odabrali“, a ne odabrali!
O braku najmanje treba „divaniti“! Svi rastavljeni o tome prešutno govore. Ako bi pak i nešto rekli, vjerojatno bi izrazili žaljenje što se nisu i ranije rastali! Manji dio njih koji su u braku, žive u razumijevanju i ljubavi. Najveći pak broj ljudi živi u razumijevanju i nerazumijevanju, ljubavi i sebičnosti, zanimljivom životu u braku i dosadi. No, ono što kod njih prevladava, svakako je strpljivost u svim nedaćama, manje ili veće odricanje, jer uviđaju vrijednost braka kao zajednice dvoje ljudi, uključujući, dakako, i djecu.
Ante Šarac