Katkad nam zvjezdoznanci neki
šalju snimke galaksija i planeta,
poruke o njihovoj udaljenosti i veličini,
pouke koliko je Zemlja mala
a čovjek nemoćan, sitan.
U oba uha vatu stavljam;
ta“, mi smo svi Svemira dio
a u nama Svemir je cijeli,
nije mudro da nas itko
tako olako dijeli.
Neopterećen fizičkim zakonima
i svjetlosnim godinama,
na krilima duše vinem se,
i u samo nekoliko sekundi
proletim pored planeta,
i prodirući kroz galaksije,
izbijem na vrh Sombrera.
Malo zastanem i zaključim,
da galaksije i planeti
nisu ni veliki ni mali,
nego su samo tragovi
koji zbore o veličini Gospoda.
Ubrzo se vraćam doma,
na najljepši planet plavi.
I ponovno shvaćam
da si, čovječe, velik:
kad ljubiš sebe, bližnje,
sve živo na Zemlji
– Svevišnjega.
Tad znaj, da u tvojoj duši
prebiva zvijezda posebna sjaja
koja te pupčanom vrpcom
sa samim Bogom spaja.
Ne, nismo mali, nismo,
jedino smo bez Ljubavi sitni.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.