Po dogovoru zvrcnem Matu u 6,45 sati da ga sretnem u njegovu dijelu grada. On kaže: – Ja sam u centru grada. Začudim se pa pitam: Kako to, pa kad ćeš biti na odredištu? Veli on: „Muke mi doć, ja sam s autom.“ Čuj, lijepe naše stare sintagme: muke mi doć! Ne znam kad sam je zadnji put čuo, razmišljam o tome u vožnji do njegova kvarta. Ipak, tek krenemo u 7,30 prema Rijeci. Tamo će nas čekati Andrija da se i on ukrca u moj automobil. Vremena su teška pa treba racionalno trošiti to malo novaca što imamo.
Na putu do Rijeke pitam Matu kako mu je na poslu, što sve kao novinar prati, dok znam da kao publicist dosta toga piše i publicira. Pričamo o piscima, pjesnicima, kriterijima i „kriterijima“ za nagrade. Naravno, neizbježan je i razgovor o politici. Čudimo se nekim potezima vladajućih, nekima onih iz oporbe, mnogima raznih skupina, pojedinaca. Svemu se čudimo, a ne znam ni sam zašto? Kao da naopaki potezi Hrvata nisu postali navada i svojevrsna tradicija, i tek bi se pravim potezima trebalo čuditi! Ali, oni nikako da uslijede, zaključujemo razgovor.
Andrija ulazi u auto u srcu Rijeke, na Korzu. Sad putujemo u troje. Andrija diktira pravac kuda treba voziti. Jednu etapu vozimo se autoputem, a onda prelazimo na Jadransku magistralu. Vozimo se lagano iznad Dramlja, Crikvenice, Selca, Novog Vinodolskog, Senja pa malo uzbrdice, uglavnom prema Žutoj Lokvi, gdje prelazimo na autoput prema Perušiću, Gospiću i dalje. Navraćamo u Jarče polje, na benzinsku postaju, gdje imaju nekakva suha jela. Savjetujem da idemo dalje do Zira, da nešto toplo pojedemo kod Macole. Međutim, tamo Korejci napravili špalir s tacnama u rukama pa odustajemo od čekanja. Uzimamo po porciju fritula, nešto popijemo i vozimo dalje.
Potom Andrija nazove g. Kelavu i spominjući tri vrste pitâ, upita ga koja je najbolja? Kelava mu odgovori: nijedna od spomenutih, nego burek! Naravno, čovjek preferira meso koje jedemo tisućama godina i tijelo se tome prilagodilo. Ajde, ti sad čovjeka preko noći pretvori u biljojeda! Smijemo se, i dalje razgovaramo o svemu i svačemu. Odmorimo se opet iznad Krke, snimimo Bogorodicu s Djetetom i put pod auto.
Zastanemo s druge strane hotela „Sv. Mihovila“ u Trilju u kafiću „Oskar“. Popijemo kavu, najavimo se rodbini u Tomislavgradu i zaključimo: kad smo u Trilju, kao da smo doma!
Za pedesetak minuta stižemo na onu kotu s koje puca pogled na Duvanjsko polje, Vran, Ljubušu, Orlokuk, sela. Ljepota! Svi se divimo. A onda ja, donekle neoprezno, pokvarim dojam svojom upadicom da u meni nikad nije jednoznačan osjećaj radosti kad dolazim u naš kraj. Uvijek je tu prisutna i stanovita tuga koja me sprječava da potpuno uživam. Pa kažem: jest pejzaž je netaknut, vazda isti. Ali, nema ljudi, smanjen je stočni fond, ništa nije isto, kao što je nekada bilo. Naravno, nastavljam dalje, znam da i ne može biti isto, ljudi koje smo voljeli, umrli su, znam da je to prirodno, to je sve razumski jasno. Dosta ih je napustilo kraj i žive razbacani po bijelome svijetu. Ali, srce ima svoje razloge, tko će ga znati…
Evo nas u Tomislavgradu. Dogovor je da se vidimo petnaestak minuta prije početka predstavljanja naših knjiga u dvorani županijske skupštine. Nešto petljamo dok nađosmo kuću Andrijina brata, gdje Andriju ostavljamo. Mate izlazi pred hotelom Tomislav, a ja na Latice kod bratane Ane. Ona odmah navalila s jelom. Ja ne odbijam, ipak su one fritule bile „prtene“. Kažem joj da trebamo sutra zapaliti svijeće našima na groblju. Ona predloži da to odmah sada učinimo.
I zbilja se uputismo njezinim autom u Mandino Selo. Hladna kiša rida po grobovima, po nama. Ja držim kišobran nad Anom dok ona vješto upaljačem pali lojanice. Šest svijeća: dvije za moje roditelje, dvije za njezine, dvije za njezina dva brata odnosno moja dva bratića. Tužno, petak, kiša, naviru sjećanja, pomolimo se i odlazimo.
Ana mi priča da od Banovića nikoga nema u kući. Mnoge su kuće u selu prazne. Shvaćam problem, prije nego što mi kaže. Uputimo se kroz selo, sretnemo Blaškana koji mehanički digne ruku uvis na pozdrav, ne znajući ni tko je vozač ni tko suvozač. Do Rezine kuće nikoga nismo sreli! Doduše, ako nekoga i ima a sigurno ima, što bi taj radio vani, po ovakvoj kiši?
Svrćemo na jezero. Ana mi priča da su ove godine Begluci uzorani, posijani, da prije ništa na njima nije bilo osim sikavice! Ajde, dobro: velim. Bacim pogled na Kongorsku crkvu, Kongoru, Lipu. Mahnem rukom jablanju na Džaferovcu i natrag. Pitam Anu jesu li Trnovače ili Trnovača? Veli: Trnovače. Znam da su Dolove, Rupe, Manduše, ali ne znam zašto sam mislio da je Trnovača? Dobro, onda ću naslov jedne pjesme Trnovača izmijeniti u Trnovače, velim.
I napokon, u dvorani smo – na predstavljanju knjiga. G. Kelava uvodno pozdravlja sve nazočne, a onda profesorica Kristina Boras, koja inače vodi cijelu proceduru, u tri navrata izvodi curice u bijelom pred publiku da otpjevaju planirane pjesme. Impresivno! Mnogo veće sredine mogle bi se posramiti od ovako lijepog vođenja jedne kulturne tribine. Naravno, ne ću govoriti o sadržaju i ocjenama knjiga: Dnevni zapisi, more u meni i oko mene i Kratke misli, ni o autorima tih ocjena – književniku Miji Tokiću i publicistu Mati Kovačeviću. To je učinio naš vrijedni Ivica Šarac na našoj mrežnoj stranici.
Promatram lica u publici i nisam siguran da ikoga poznam, osim dakako svoju bratanu Anu, pa nećakinju Anu (Galinu), Anitu i Teu (Zdravkove kćeri), Andriju (sina stričevića Jakice), Ivicu Antina i nikoga više! Jer u bijeli svijet otišao sam prije točno 58 godina, a da, eto, s drugim ljudima u dvorani nisam nikada progovorio ni jednu riječ, pa me ta spoznaja pomalo blokira. No, u konačnici, sve je to u redu, i ne briše činjenicu da sam ipak među svojima.
Po završetku idemo „Kod Laze“ iako Laze odnedavno nema! Nekako mi se čini da će se uvijek govoriti kod Laze, pa bi možda tradicija mogla biti jača i od same smrti. Sjedamo za stol. Simpatična profesorica Kristina Boras i nas sedmorica. Svi za istim stolom, s istom željom da se malo podružimo, s istom potrebom da nešto prezalogajimo i popijemo. To nešto „malo mlogo“ je ispred nas u dvije tacne: pršut i sir. Potom brdo mesa, pomfrita, salate. Toći se crno vino, pivo. Osjećam se ugodno. Premda Andrija voli blitvu, ovaj put navalio na mesinu. Podbadam ga: Andrija, diši, a on zijevne u znak da nije zaboravio na pluća! I ja nisam za bacit: prije nego što ću uzeti drugu „plahtu“ mesa, pitam naglas ljubaznog domaćina Kelavu: – Hoću li moći probaviti toliko mesa u kasne sate. Odgovori: kako da ne! Eto, htio sam objaviti svoju nakanu da me nebi netko ispod oka ošinuo pogledom i pomislio: koliko ovaj može pojesti!
Do mene sjedi Marko Jurič s Kuka i kaže mi: znaš li zašto sam kupio tvoju knjigu? Ne znam, velim. Zato što je profesor Mijo pročitao onu misao: „Žena drži tri ugla kuće, a muž četvrti i ženu!“Nasmijem se, kao što se i publika u dvorani najviše nasmijala upravo tom aforizmu. Ipak pomislim: kakva naivnost pripadnika muškog svijeta. Potapšaš ih malo po ramenu i oni pomisle kako su muškarčine!
Profesorica Kristina prva odlazi. Mi još ostajemo neko vrijeme. Priča se o temi – nikad završenoj – koji je najveći pjesnik u Hrvata: Tin Ujević, A. B. Šimić, možda Vladimir Vidrić? Po mom mišljenju nenadmašni Tin, ali valja uvažiti svačije mišljenje o tome, a ponajviše svačiji doživljaj poezije.
Poslije 22 sata pozdravljamo se. U isti glas ljubazni domaćin Kelava i ja izjavismo, i to bez patetike, da nam je drago što smo se upoznali. Reče mi: Isti si Ivan! Velim svi kažu da sam isti pok. brat Bože. Ne, ne, isti Ivan, ne dade se smesti Mate. On je bio gospodin. Složih se s time, ali ostade visjeti u zraku: jesam li isti Ivan po obličju ili držanju? Ali, ne ćemo dalje istraživati, jer baš u neotkrivenim stvarima ljepota drijema! Srdačan stisak ruke književniku Miji, kojega sam ranije upoznao kroz njegove tekstove; pozdrav i s ostalima. Dogovor s Andrijom za polazak u 7 sati sutra, čeka nas put u Međugorje a potom u Rijeku. Naš publicist Mate ostaje u Srđanima. Šalim se pa mu kažem: baš dobro; i jesi mi previše opterećivao automobil.
Dođem kod Ane. Kaže osim jorgana stavila sam i deku. Velim, neka si. Ujutro popijem kavu, napišem Ivici poruku kome treba uručiti moju knjigu i odvezem se po Andriju.
U Seonici zapalim svijeće za sestru Anu, Jozine roditelje i vidim da mi ostaje jedna svijeća. A kako vidim i Jozinu sliku na nadgrobnoj ploči, nametne mi se šala koju odmah isporučih Jozi na ulaznim vratima: Zapalio sam tri svijeće, a za svaki slučaj i za tebe, jer ne znam jesi li umro. Nasmije se široko, u znak prihvaćanja šale. I on pripremio pečenice, slanine, sira, friška kruha. Andrija i ja smo samo podijelili jedno pivo i nedugo iza toga krenuli na put u Međugorje.
Čim smo stigli, našli smo se u crkvi, na misi na engleskom jeziku. Oko oltara desetak svećenika. Pjesma. Osjetih kako akumulirani mir struji mojim bićem. Pomolismo se i nakon kraćeg vremena izađosmo. Stvarno cijelo mjesto odiše nekom mekoćom koja čovjeka opušta. Šteta da moramo ići!
Cijelim putem u Andriji sam imao zanimljiva sugovornika. Da zanimljiva? Legenda! Nema mjesta ili grada koje najavljuju znakovi pored puta, gdje on nekoga ne pozna. Zna i njihove sudbine, karaktere, zanimacije. Nije mi bilo dosadno a i kako bi moglo biti? Pomalo me želučana kiselina podsjećala da je vrijeme da je čime razrijedim. Stižemo iznad Krke i ondje pojedemo toplo jelo i popijemo crno pivo. Veli Andrija da i ono diže tlak. Ja za svaki slučaj naručim još dva velika kapućina ne bili izbjegao kunjanje.
Mic po mic stigosmo u Rijeku oko 17 sati. Tamo nas po dogovoru pred lokalom „AS“ čeka prof. dr.Marijan Jurčević, dominikanac i poznati teolog u katoličkom svijetu. Tek što sjedoh, veli mi: tvoje meditacije iz knjige imaju zrelost. Malo se iznenadih takvoj brzoj ocjeni, a on, videći moju sitnu rezervu, nadodade: to kažu svi koji su ih čitali, ne samo ja. I ne samo Duvnjaci. Kažem: hvala. Za janjetinu sada nemam love, šalim se. Na moj poziv javi se i Marinko Zadro, bivši provincijal Hrvatske dominikanske provincije, inače moj školski kolega, i veli dođi tu u samostan, kod mene je provincijal. Odgovorim mu u šali: što ću ja sa sadašnjim i bivšim provincijalom, neka on dođe, ako može. Ako on krene prije za Zagreb, doći ću na Korzo, veli Marinko. I zaista, za desetak minuta evo ga. Špota me i zove ponovno tamo. Velim: vidiš li da sam umoran, a moram još u Zagreb. Popijemo piće, malo pročavrljamo. Obećajem prezentaciju knjiga u Rijeci nekom drugom prilikom.
Potom sjedoh u auto. Vozeći se u Zagreb, pomislim: evo, nakon dva dana susreta i druženja, ostadoh sam. Sa svojim mislima. Od kojih jedna dominira: pohvale gode uhu. I neka bude tako! Međutim, takve pohvale ne smiju biti poticajem da se čovjek umisli. Poglavito ne u mojim godinama. S tom mišlju, za danjeg svjetla, stigoh doma.
Ante Šarac
