Premda je riječ o jednome i jedinstvenom vremenu, dobro je da je negdašnji čovjek dokučio potrebu za mjerenjem vremena u: danima, mjesecima i godinama (da ne spominjem ostale jedinice). To je nesumnjivo bio doprinos boljoj organizaciji funkcioniranja društva. Zahvaljujući tome a i činjenici da vrijeme nezadrživo teče, govorimo o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pjedinca i naroda.
Kada je riječ o pojedincu treba reći da svako izbjegavanje suočavanja s prošlosti odnosno sa svojim djelima i nedjelima predstavlja zaprjeku u rastu i razvoju čovjeka, kako u duhovnom, tako u duševnom i socijalnom pogledu.
Ništa nije drugačije ni kod narodâ. Znamo vrlo dobro zašto se hrvatski narod u bivšoj zajedničkoj državi nije smio, a ni mogao suočiti sa svojom prošlosti. Znamo da je tijekom Domovinskoga obrambenog rata, nakon izglasavanja neovisnosti ta mogućnost bila jako otežana, budući da je tada obrana od agresije imala apsolutni prioritet. Nakon bolesti i smrti dr. Franje Tuđmana i dolaskom na vlast SDP-a ta se mogućnost praktički ugasila. Tu mogućnost nije oživio ni Sanader ni J. Kosor, a dolaskom Milanovića na vlast čak je ukinuto i pokroviteljstvo Sabora RH nad komemoracijom bleiburških žrtava i Komisija za istraživanje žrtava poraća.
Današnji protivnici suočavanja s prošlosti odnosno sa zločinima koje su počinili pripadnici komunističkg poretka uglavnom svoje protivljenje zasnivaju na tezi da je sada već kasno za to, zaboravljajući onu narodnu: bolje ikad nego nikad. S druge strane, tvrde oni da bi takvo rasvjetljavanje doprinijelo novim podjelama, gubeći iz vida činjenicu da smo upravo sada podijeljeni više nego ikada, i to baš njihovom zaslugom! I zaboravljajući da istina, ma kakva bila, sama po sebi oslobađa. Kada im ponestane argumenata, onda tvrde da bi takvo suočavanje s prošlosti predstavljalo reviziju stvarnih događaja, misleći pri tome samo na žrtve tijekom Drugoga svjetskog rata, a ne i na žrtve nakon njega. Kao da ne znamo tko je „kreirao istinu“, kako je „brojio“ žrtve i s kojim motivima: veća reparacija od poražene Njemačke i patološka težnja da se Hrvatima natovari kolektivna krivnja na duge staze!
Tvrdim da nema boljega vremena nego što je današnje vrijeme za otkrivanje činjenica o žrtvama u razdoblju od 1941-1945 i nakon toga, i da nikada neće doći bolje vrijeme. Zašto? Pa Hrvatska je članica EU više od tri godine. Grupa ljudi koja je došla na vlast na čelu s gospodinom Plenkovićem radila je u Brixelles-u, upoznala demokratske zasade i zakonodavstvo, uključujući i Rezoluciju br. 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine. Vjerujem da su svjesni toga da ta Rezolucija itekako obvezuje Republiku Hrvatsku. Uostalom, gospdin Plenković i njegovi najbliži suradnici nerijetko se pozivaju na demokratska pravila EU, na europsku dimenziju i sl.
Međutim, kada gospodin Plenković, primjerice, kaže da se Vlada Republike Hrvatske ne će baviti svjetonazorom i ideologijama, nego gospodarstvom, otvaranjem radnih mjesta, zadržavanjem stručnjaka, demografijom, zalaganjem za bolji standard građana, svatko razuman nema ništa protiv toga. Dapače! Nitko i ne očekuje od Vlade i njezinih članova da, na primjer, oni iskapaju žrtve nastale tijekom i nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Ali, svatko tko ima imalo odgovornosti prema žrtvama, kao i odgovornosti prema svojem narodu i povijesnoj istini, očekuje od Vlade RH da omogući ljudima, koji se time bave, da to konačno počnu činiti. I da ožive komisiju za istraživanje žrtava koju su ukinuli oni kojima nije stalo do istine i pomirbe.
Naravno, stalno naglašavanje potrebe okretanja Vlade RH pravim temama kao što su rješavanje standarda građana može pasti, i redovito pada na plodno tlo tih istih osiromašenih građana. A zapravo, to ponavljanje predstavlja jeftinu zamjenu teza, kao što i inzistiranje na dubljim ogradama između prošlosti i sadašnjosti predstavlja zapravo svjesnu manipulaciju, ili pak notorno neznanje. Kada je u pitanju Hrvatska i njezina povijest, inzistiranje na „okretanju od prošlosti prema budućnosti“ u prijevodu znači izbjegavanje odgovornosti i zadržavanje podjela u hrvatskome društvu. I ostavljanje tog vrućeg krumpira budućim naraštajima da ga sami riješe. Jer, taj se problem mora kad-tad riješiti i on će se sigurno jednom, prije ili kasnije, početi rješavati!
Teza da sada postoje važnija pitanja jednostavno ne drži vodu, jer rješavanje gospodarskih problema ne isključuje ili nebi trebalo isključivati otkrivanje istine iz hrvatske povijesti. Naš je čovjek gladan istine; pogotovo onda kada mu se ona bezočno skriva. A to skrivanje nije ni slučajno ni bezazleno. Stoga je krajnje vrijeme da naše političke elite usvoje razmišljanje i djelovaanje u kategorijama i/i. I kruha i istine – radi sretnije sadašnjosti i budućnosti. Zbiljam, ne živi čovjek samo od kruha…
Ante Šarac