Istinu sam tražio na majčinim grudima,
u dječjoj igri, pod strehom –
među vrapcima, u žabljem kreketu.
Ondje sam Je tako našao lako,
ali ne bijah svjestan da Je tražim,
ni svjestan da Istinu nađoh.
Poslije sam znao da mi nedostaje
pa sam Istinu tražio u učionicama,
u knjižnicama, u noćnim raspravama,
ali Je nikako nisam mogao naći!
I upravo, kad, umoran i shrvan,
kriknuh da više ne ću tragati za Njom,
i da odustajem od svega, u posljednji čas
jedan mi nevidljiv kažiprst pokaza…
… nađoh Je u sebi kako pod modrim
pokrivačem sniva: prelijepa i svijetla.
Ushićen, osjetih Njezin dah!
Otada znam: i kad Istinu ne vidim jasno,
da Je vazda prepoznajem u svemu
i da se sa mnom samo skrivača igra.
Izvor: Ante Šarac, Na Riječ oslonjen, 2016.
