O njima je riječ.
O ljubiteljima daljina, navijačima koji
tetovažom okićeni, alkoholom nakićeni,
otrgnuti od sebe, kakvi već jesu,
i poistovjećeni s ljubimcima sportašima,
putuju od grada do grada, od zemlje do zemlje
da bi na sportskim igralištima ili u dvoranama
navijali, pjevali, vikali, psovali, pjani se tukli,
i za sobom repove vukli…
Priznajem,
jedan sam od njih; samo, bez alkoholnih para
u glavi i s puno emocija u srcu, pratim natjecanja
na međunarodnom planu. Tako, smjestim se
pred ekran, u fotelju. U početku sam gospodin.
Uskoro ljutim se na pojedinca, trenera, suca.
Nakon toga vičem, rukama upravljam igrom.
kao naručeno, slijeva u mene;
srce mi kao lopta po dnevnom boravku
skače, urlam sve jače, sve jače.
Ako je rezultat pravi, emocija me još malo davi.
Uslijedi li poraz za naše, linijski sudac
mi još dugo pred očima zastavicom maše.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.