„Nije to ko nekad; nekad je vrijeme teklo,
sad vrijeme leti“ – našali se Zdravko.
Nasmijem se. „Ima tu nešto“, velim.
No, kazaljka vazda jednako tuče,
a današnji čovjek užurbano živi,
mnogostruki ga problemi muče
pa zaborav na vrijeme daje dojam krivi.
Ono što je u svemu tome dobro:
u nama dovoljno prostora ima
da životni vijek, ma koliko dug bio,
čitav stane u nj.
Naše dno skriva najmlađe godine
koje često najživahnije zvone;
kao što u polju vrelo ključa
na dnu svome, slično vrelo
ključa u dnu tvome, mome,
pa izbaci slike mokrih nogu van.
Čudna mi čuda, mokra uda
u zavičaju, na kraju jeseni!
Da, ali od svake nevolje ima veća,
a meni iz sjećanja izroni najveća,
barem, što se smočena tijela tiče:
tisućudevetstopedesetšeste prošloga stoljeća,
krajem studenoga odčepili se hladni nebeski izvori.
Kiša, poduprta vjetrom s planine, danima
šiba đačke glave i noge, na putu u grad i natrag;
jednom, baš tih dana, zaostadoh
u gradu, iza svoje grupe đaka.
Pri povratku kući, „mokar ko čep“,
doguram samo do Perićâ kuća
i prenoćim kod jednoga od braće,
(mislim da se zvao Jure).
Đacima slijepljene hlačice za koljena.
Istodobno, naša „mlađarija“ (ponajviše cure)
gacaju po blatu i kiši u Bačkoj.
Kukuruz beru.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.