Iako sa sedamnaest od kuće pođoh
sa svojim snovima u bijeli svijet,
nikada odande potpuno ne odoh,
nego nastavih u oba smjera let;
i, doista, a u mislima još i više,
sjetim se svih naših makadama,
tih cesta od nabijena pijeska,
šljunka, kamena i vezivnog sredstva;
i onog iza Mokronoga, i onog kroz Grla,
kuda se vozila hrana, odjeća, obuća
za vojnike – branitelje naših kuća,
koji su strahovali, ponekad gladovali,
pucali, ginuli, ali i pjevali iz svih grla.
S Ivanom i Zdravkom provozah se,
u proljeće, dvijetisućepete,
uskom cestom iza Mokronoga.
Potom pješice potegosmo cestom
pa zastadosmo u boriku:
osjećamo da smo pijani od zraka,
ali ga još udišemo ne bismo li
istjerali sav smog svijeta.
U isti glas zaključismo:
da nije obranjen zavičaj,
svemu bi lijepome došao kraj.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.