Okašnjela srpanjskog jutra
na Mandušama, pred travom
sedam momaka stoji;
raširenih nogu;
bruse kose.
Koliko kosa toliko zvukova,
što nižih, što viših,
što debljih, što tanjih.
Sikću oštrice a lahor uokrug
raznosi miris pokošene trave.
Od ognja glave čuvaju
četveročvorno svezanim rupcima.
Znojni i zadihani,
po tko zna koji put,
u visinu čela podižu bucat:
gutljaji veliki
kotrljaju se niz jednjak
a istodobno
niz bradu i s brade na trbuh
curkom se cijedi
spasonosna izvorska voda.
Nakon rada, pri povratku kući,
momci gangom razgone umor.
A kada na počinak legnu,
mišići još dugo predu,
trepere dugo u noć,
u ljetnu mlačnu noć.
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.