Jato riječnih galebova u mekom krilu Save
nizvodno pluta. Ja u istom smjeru šetam
i zavidim jatu, što ih voda nehajno nosi.
Kad sam završio svoju rutu,
mom čudu nema kraja:
isto to jato vraća se u letu
nekoliko kilometara natrag,
pa opet sjedne na površinu vode
i nizvodno se razmaženo vozi.
Drugi put, u golemu broju,
jato pospe jarunskog jezera površinu,
kao što domaćice tortu posiplju
nekim mekim mrvicama od bjeline.
Ali, neki od njih, skloniji igri,
dozivlju ostale da se u zrak dignu:
ples je uokrug započeo,
jedan broj galebâ u jednom,
podjednak broj u drugom smjeru.
Vješta izvedba sprječava
bilo kakav dodir.
Odjednom,
na znak njihova voditelja,
jato se istrgne iz kola
naglo usmjeri svoj let
i preko šume brzo nestade.
U meni ostade žal, što nisam,
bar načas, njihova društva član,
da uzletim, da poletim, da letim,
letim daleko, daleko…
Izvor: Ante Šarac: Kad sam s Tobom, 2014.
Foto: www.tuzlanski.ba