Foto: sibenik-info.hr
Tri lipa, skoro litnja, dana, u listopadu misecu 2020., štioci moji, proveo sam kod svog prijatelja Ante u Rogoznici kod Trogira. Više od dvadeset godina nas dvojica se znamo i poštujemo, ali svaki put kad se nađemo zajedno ljudikamo kao prvu putkad smo se, priko zajedničkog prijatelja, upoznali.
Iako je strojarski inženjer (u mirovini je i on), moj prijatelj Ante voli proučavati zajedničku nam prošlost Dalmacije i Rvacke i bavit se neprofesionalno politikom. Njegova je izreka: što se mi više bavimo politikom, to se ona bavi manje nama.
Od njega sam sazno da je morsko rogozničko priobalje neka vrst metereološke i biološke razdjelnice između sjevernog i južnog Jadrana. U tom dilu našeg Sinjeg (plavog) mora sve vlasti su, otkad povist pamti, imale nešto važno vojno za cili Jadran. Tako je i zloglasna mornarica JNA imala u otočiću Smokvica veliko skladište oružja, tvrdi on. Jedne godine sam, dok je on lovio ribu, obišo taj otočić izvana i uvjerio se, po gustoći topovski gnjizda, da nije rič o običnom otoku. I kako sada razumit da je baš taj otočić prodat Mađarima dok je Goran Marić bio zadužen za upravljanje državnom imovinom. Pitam se oće li ikad neko od takvi odgovarati za zlodila protiv rvackog naroda i države?
Uvečer, prvog dana mog boravka kod prijatelja, nas dvojica smo, uz bevandu, jednoglasno konstatirali da tzv. novo normalno nije nimalo normalno, te da je zdrav, ispravan i napridan onaj ko je pozitivan a ne onaj koji je negativan. Ko nam to naopako okriće ljestvicu moralni vrednota, pitamo se oba. Nismo se u razgovoru dugo zadržali na medijskom teroriziranjutzv. coronavirusom, jer nam je draže bilo bistrenje o zajedničkoj nam (Ante se preziva Ercegović) rvackoj prošlosti. Počeli smo od mojih tekstova i objavljeni knjiga.
-Čitam te, prijatelju Bariša, neke tekstove i po dva puta, i uvjeren sam da imaš problema zbog ovakvog tvog pisanja i svjetonazora. Pravi si dinarski Rvat, ko što sam i sam, ne bojiš se govoriti istinu. Ti znaš da sam ja godinama održava ispravnost svjetionika po Jadranu, pa ti mogu ovo reć: Ko hoće bit svjetionik, ne može nikako izbjeć da se po njemu istovaraju razne vrste ptičurina. Mletački špijun za engleskog lorda, Alberto Fortis, dobro je i detaljno opiso, prije više od trista godina, u knjiziPut po Dalmaciji, nas dinarske Hrvate, naše običaje i kulturu, kao i strukturu tla na kojem , sad već tisućljećima, trajemo. Pročitaj tu njegovu knjigu, ako već nisi. Ne damo mi Dinarci nikome na sebe. Znamo se mi rvat sa svakim. Nije slučajno da su naši stari nazivali, teritorij između Krke, Cetinei Neretve, Rvacka. Zašto o toj istini ne pišu barem jugoslavenstvom ne zatrovani povjesničari, arheolozi i političari? Uostalom, svi hrvatski kraljevi su,osim jednog, bili rodom iz, u širem smislu, dalmatinskog podneblja. Ne volim diobe, ali volim istinu. Ima li ijedan pokušaj stvaranja i obnavljanja države Hrvatske a da mi nismo bili u prvim redovima i najbrojniji? Je li bio ijedan župan u Slavoniji 1991. a da nije bio rodom s juga hrvatskog kraljevstva?
-Prijatelju Ante, na jednoj književnoj večeri u današnjem Tomislavgradu, u okviru Duvanjskih dana kulture, bio je gost i čuveni židosrpski pisac Oskar Davičo. Tada je reko, u prisutnost tadašnjeg predsjednika općine Duvno, po zanimanju šumskog tehničara: Mnogo, bre, cenim Dinarce. A naš neuki predsjednik mu je odgovorio: Druže Davićo, ovde se sve raćuna u marke, ovde se ništa ne broji na dinare. Hvala Bogu da su prošla vrimena takvi predsjednika i književnika.
-Nažalost, prijatelju Bariša, ni današnja dica ne uče dovoljno istinu o našoj hrvatskoj povijesti, kao ni o prošlosti onih s kojima smo se stoljećima mišali. Ja i ti dobro znamo da Hrvati nisu nikakvi Vlasi. Bivša vlaška, rišćanska sela se poznaju po toponimima (Rašćane), po zanimanju(samardžija), po nadimcima od kojih su nastala prezimena (Guzina)…a sada naši primorci svoje zagorane, ljude iz sela iz kojih su i oni doselili, nazivaju Vlajima. To je seljački kompleks manje vrijednosti kad dosele u grad. A vlaškim obrtnicima u Zagrebu nije smetalo, dapače, ponosili su se time, što su Zagrepčani ulicu u kojoj su oni bili brojnije naseljeni prozvali Vlaškom.
-Triba priznat, prijatelju Ante, zbog mišanja naše, romanske i vlaške krvi, bilo je, a ima i danas, svakakvi ljudi u našem podneblju, ali velikoj većini je, kao Dinamovcima Dinamo, Rvacka uvik bila svetinja. Nisu nam je uspili ogadit ni naši izrodi ni mletački, ni turski, ni srpski okupatori, ali jesu nas često uspjevali posvadit međuse. Pa ti si mi govorio, a i sam znam, da su Trogirani čak morali i ratovati sa Splićanima zbog svog hrvatstva. Split, kao da ni danas nije izašo iz vremena kad je bio pod bizantskom okupacijom. Zar o tome ne svjedoči i unutrašnjost nedavno otvorene, inače prekrasne, bazilike u gradu Solinu. Iako se je okitio rvackom povišću od najstariji vrimena, u Splitu, a i u Dalmaciji, još uvik ima ljudi koji bi radije da su pod Italijom nego što su u Rvackoj. Zato se i orijunaši još uvik u njemu razmnožavaju; čak su se uvukli i među navijače Hajduka.
Zadar, za mene najlipši naš grad na obali (da je čisti rvacki grad, vidi se i po natpisima na spomenicima na starom groblju; osobno sam se uvjerio) i danas je okupiran od grada,države Vatikan; Zadarska biskupija je još uvik direktno pod vatikanskom vlašću. A da bude još zanimljivije, zadarski biskup je trenutno i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Suverenitet državi Rvackoj oduzima ne samo Eunija nego i Vatikan, odnosno oni vatikanski prelati koji još uvik imaju teritorijalne pretenzije prema našoj obali.
-Prijatelju moj Bariša, otra ti daleko, zato ćemo o Radićevim pristašama, koji su svojevoljno ili protiv svoje volje, postali Titini partizani, kao i o njihovu ponašanju poslije Blajburga, pričekat kad se o tome bolje istraži i sazna sva istina. A do tada ajmo za Svesvete još skrušenije molit dragog Boga da oprosti grije našim mrtvima, kao i nama živima, kako bi priko ljudskog prolaznog zaradili Božje neprolaznao kraljevstvo.
-Suglasan, prijatelju moj Ante.
Zagreb, 14. listopada 2020. B a r i š a