Moj susjed Dragan je izrazito ljubazna osoba. Stanuje u stanu pored mene i svako jutro se uljudno pozdravimo. Sve dok ne krenemo o politici on ima vremena i pun je viceva o Bosancima i radničkoj klasi. Omiljeni lik iz viceva mu je neki partisjki direktor ili neki sličan lik iz nekadašnje države. On je vjerni Josipovićev birač iako mu hadezeovci plate svaki put kavu jer on za kavu nema.
Rođen je negdje u Slavoniji ili Bosni, doselio u Zagreb s roditeljima negdje oko 1950. Po nacionalnosti ne zna što je, to nije ni važno. On voli bosanska brda, hrvatsko more, srpsku svinjetinu i slovenske strojeve. Odrastao kao vodeći kadar u nekoj tvornici koja je izvozila u Rusiju, a san mu je bio da dobije radno mjesto u kvoti koja je bila predviđena za Njemačku.
Iako nije kršten on je slavio svačiji blagdan, ugalvnom zato jer je prijateljevao sa svima, a za svako slavlje se moglo dobiti i besplatne hrane, osim toga sa svima je bilo dobro biti dobar. Dok je radio u firmi dobio je radnički kredit i kupio si stojadina, onoga zadnjeg pred sam raspad države za koju on ni dan danas ne zna zašto se raspala. Veli da je to učinila mržnja i neljudi, a mene smatra prihvatljivim ustašom. Da bi mi se svidio zna mi ispričat da je njegov jedan stric bio domobran, u selu su većinom bili ustaše, a jedan posebno dobar ujak je bio partizan. Na njegov brk su i doselili u grad. Taj ujak je imao u gradu stan, bio je oženjen nekom oficirskom kćerkom i tako je mogao dobiti što je želio.
Djeca moga susjeda su pozavršavala zanate i jedan je završio u Brčkom fakultet. Napiso je rad na temu radničkog samoupravljanja i dobio najbolje ocjene. I on se oženio kolegicom iz Beograda, ali im se brak raspao nakon izbijanja rata. Susjedov sin je ipak otišao u Njemačku jer nije želio voditi rat. U Njemačkoj je dobio Duldung, vratio se u grad i dobio radno mjesto u nekoj državnoj komisiji. Djece srećom nema, a moj susjed zbog toga žali jer bi rado imao unuke.
Moj susjed je sasvim prosječni građanin s nekom prosječnom školom, odrastao na zasadama komunizma i u svijetu u kojem je bilo normalno da ne kažeš što misliš. Zato i moj susjed nikada ne govori da bira SDP iako se stalmo tuži da mu je sve gore i gore.
Moj susjed sanja o vremenu kad je na račun sindikata ljetovao na moru i na račun rodbine iz Njemačke slušao na radiju prijenost Dinamo – Zvezda.
Moj susjed je uvjeren da su jugoslavenski fakulteti bili najbolji, da je Nixonova žena koristila Vegetu, da je Michael Jackson prepisao pjesme od Bijelog dugmeta i da je Džajić bio bolji od Pelea. Moj susjed je uvjeren da je par nepar neka ustaška propaganda, da je otplata televizije na rate bila visoki standard, da nestanci struje nisu bili posljedica bankrota nego dokaz štedljivosti tadašnjeg vodstva. On je uvjeren da drugovi direktori nisu krali iako su imali vile, vikendice i aute. On je uvjeren da je sve pokrala neka nacionalistička partija iako se tuži da je baš nejgov direktor kupio njegovu tvornicu i prodao nekretnine.
Moj susjed je uvjeren da je Tito volio narod iako zna da mu je samo iz sela nestalo pola susjeda nakon drugog rata. Moj susjed je uvjeren da sve ono što vidi nije istina nego da je istina ono što pišu novine.
On je uvjeren da su svi ljudi koji su vani završili fakultet daleko nepismeniji nego oni koji su to napravili u Jugoslaviji. On ne govori ni jedan jezik, što mu je jako žao, al je uvjeren da sam ja iznimka jer sma pismen, barem dok pričamo, al da su drugi desničari nepismeni. bez obzira što imaju škole. On je uvjeren da je Hrvatska gora opcija od Jugoslavije, da su i žene u Jugi bile ljepše, krave deblje, njive plodnije. Iako danas vozi forda on sanja o Jugoslaviji, sluša još uvijek jugotonove ploče i gleda Kamionidžije i Kapelske kresove.
Moj susjed nikako da se opusti kad vidi hrvatski grb, iako tvrdi da su u njegovoj kući imali molitvenik sv. Ante, to je imala njegova mama, al ga otac nije dao krstit da nebi imao problema s poslom.
Moj susjed je prava balkanska zagonetka.
Moj susjed je Josipovićev glasač. Možda nije tipični, al je česti.
Tekst: Vinko Vukadin