Moj brat Marinko je najmlađi od nas četvoro, ali je nesumnjivo najokretniji i najsposobniji. Ta njegova karakteristika je došla do izražaja još u ranoj mladosti kad je za dvice nastavniku u srednjoj školi darivo male tornjake ili nešto slično tornjacima, nastavnik je vjerovao da su rasni.
Njegova matematička sposobnost je dakle nesumnjivo izvrstna, on točno zna koliko što košta i vrijedi pa ga je jako teško nasamariti. Naučen o malena, kao mamino mezimče, Marinko je oduvijek obožavao rad, red i nedisciplinu koju svako malo kritizira, iako on sam ponekada zna pretjerati u nedisciplini, al to je neka druga priča.
U svakom slučaju moj mlađi i najlipši brat, obožava od malena lipe stvari i osobe, a tu naklonost je pokazivao ranim bavljenjem automobilima, biciklima, elektrikom i svim što od muškarca pravi heroja u mladim djevojačkim očima. Već od malena on je curicama u selu popravljao špange, namještao lanac na biciklu ili jednostavno zakrpio gumu, zalijepio lutkinu otrgnutu nogu ili pokvario kakvu igračku da bi ju opet popravljao.
Njegova ljubav za tehniku je legendarna. To je razlog zašto je Marinko odmah po dolasku u Austriju, negdje 80. godina, sebi nabavio golfa trojku i potrošio sve što mu je jadna mater dala nebi li nekako preživio izazove trulog zapada. Odmah nakon prve lekcije o kapitalizmu Marinko je shvatio da je u Austriji dobro biti marljiv, sposoban i imati dobre veze, pa se uz pomoć rodbinskih veza kao pravi Hrvat progurao od predzadnjeg hranidbenog reda do prve razine. Jedan po jedan tečaj onoga što je navodno već naučo u Tomislavgradu i Marinko je psotao najprije skladištar pa električar za friteze, električar odgovoran za obnovu bečkog parlamenta i najtraženijeg stručnjaka za klimatske uređaje.
Budući nikada u žuivotu nije naučio razliku između mistrije i lopate jer je mislio da je mistrija mala lopata za veliku braću, on je odlučio ostati u njemu najdražoj branši: elektrici i klimatizaciji. Em je svjetluckalo, em je hladilo i grijalo, em u tom poslu nema Duvnjka pa da ga i uvećalom tražiš.
Nije on nikad volio da mu se zapovida pa je tako jedne propijene noći odlučio da se od proletera i radnika pretvori u gazdu i kapitalista. Nije dobro ni promislio i odmah je zašarafio i priključio tu ideju na plan i otvorio s partnerom tvrtku koja ga je uzdigla iznad prosjeka.
Skroman kakav je po prirodi nije si odmah nabavio nov novcat brod nego je kupio nekadašnji noćni i od kurvanjske jahte napravio pravi obiteljski brodić da se on kao duvnjak konačno osjeća sigurno na moru.
No niti brod, niti kuća, niti najbolji kupci za moga najmlađeg brata nisu ništa u usporedbi s dobrim autom. Što ti je Hercegovac bez mercedesa rekli bi nepismeni poznavatelji Hercegovaca. Ne, moj brat nije volio mercedesa nego mu je ljubav nakon Opela mante prešla na bavarski auto s tri slova i dva bubrežna otvora. Plavo bijela strojnica za ubijanje frustracija je osvojila Marinkovo srce onoga trenutka kad se prvi put po Ljubuši provozao u petici i odlučio da će prvu zaradu od kapitalističkog poduzetništva uložiti u bavarski dokaz turskog uspjeha. No Marinko nebi bio Marinko da nije odmah odlučio skočiti malo naviše, pa se umjesto turske trojke odlučio za austrijsku verziju mladokapitalista, za polovnu peticu kombi.
Ova odluka je bila racionalna i dobro promišljena. Polovna petica je vrhunski stroj, nije preskupa, može se nabavit u Bavarskoj, ne troši puno i u nju stane tri i po tone alata, a za potrebu može u njemu i žena sjedit, a da se muško ne srami.
Pored bavarskog stroja Marinko obožava posebno turske šegrte i bosansko hrvatske radnike. Oni su siguran izazov najbolje zajebancije ili nadiranja krvi u svaku žilicu. Kad u Marinkov ured uđe njegov šegrt Turčin i na stol baci ključeve trojke onda nastane crkavanje od smijeha koje prestane onoga trenutka kad neki hrvatski radnik iz Bosne počne objašnajvat kako je on potplaćen za svoju stručnsot, poštenje i marljivost. No, vjerujte mi to je priča dostojna novog romana pa ćemo ju ostavit po strani.
U svakom slučaju moj brat Marinko je čovjek osebujna karaktera, vrhunskih sposobnosti i izrazito obitljski nastrojen. U tom svojem karakteru on uvijek otkrije poneku tamnu rupu, al sve u svemu on je brat kojega možeš poželjeti, pogotovu ako ti crkne ženina Astra u sred Like. tad će Marinko sjest u svoju peticu, oprat će ju i doć po tebe iz Austrije. Razloga ima više, em si mu brat, em si u nevolji, em će on dobit prigodu da te u sljedeća četiri sata pegla po svim pravilima duvanjske zajebancije. No i to moraš izdržat tako dugo dok njemu nasred Like ne pukne na BMW-u turbo. Onda i ti dobiješ istu prigodu i možeš uživati u njegovoj muci.
Takve radosti nisu duga vjeka jer kad tad moraš opet s bratom doć na čistac, kao što bijaše nedavno kad je naš zadnji stric blagopokojno preminuo i mi krenuli na ukop u Tomislavgrad.
Moje pitanje kojim autom idemo je bilo deplasirano i skoro uvrijedilo brata koji je malo prije BMW-a dotjerao do neupitne sigurnosti.
Na povratku prema Austriji sam imao dodatnu porciju sreće da je i ovaj put, al pred svjedocima, BMW usred brda kao umorni dalmatinski magarac ispuhnuo zadnji isprdak i stao ko crkla kobila usred pustinje.
No moga brata ništa ne može iznenaditi. Telefoni i pozivi su se redali, Austrija, Hrvatska itd. Marinko je pred mojim očima pokazao što ga je sve naučio život i koje komunikacijske sposobnosti je stekao kao poduzetnik. Dok sam ja pješačio 986 metara do prve pločice s kilometarskom oznakom, moj brat je organizirao HAC i nekog izrazito ljubaznog dalmatinca bosanskih korjena s boravkom u Zadru.
Marinko je imao iskustva s automehaničarima i popravcima pa je odlučio dalmobosancu dat pedesset eura napojnice da mu dobro pripazi na uginulog beemvea. Dogovorili su se da će uljudni i susretčljivi dalmobosanac u ponedjeljak otrat beemvea do nekog frenda koji je specijalist za beemvee i sve će bit rješeno.
Marinko je otišao miran i nespokojan do Austrije sluteći da će hrvatska stručna elita na autu otkriti i neke do tada nepoznate bolesti. Zato je još jednom nazvao dalmobosanca i pojasnio mu da ništa ne dira ako nezna. Sve je bilo dogovoreno i jasno.
Sljedećeg ponedjeljka je Marinko sjeo u seljački džip Tuareg i zjedno s prijateljem krenuo po svoju crklu kobilu u Zadru jer ju hrvatski najveći stručnjaci nisu mogli popravit.
Kad je došao do crnog beemvea Marinka je uhvatio grč koji ga obično uhvati kad mu neki hrvatski radnik pojašnjava kako neki šaraf nije u redu. BMW je bio raskopan do kralježnice, okolo su ležali šarafi i crijeva, a ugodna vanjština crne limizine je bila sva puna masnih otisaka navodnog stručnjaka za BMW.
Na Marinkov upit zšto su ga raskopali, hrvatski stručnjaci su mu objasnili da su stražili grešku u motoru, al je nisu našli. Mora da je niti nema.
Marinko je zapalio dvi cigare ko što bi naš pokojni ćaća pripaljivao Camel kad bi crkavao od bijesa, strpao je iznutricu automobila u prtljažnik, natovario kostur na Tuarega i krenuo do prve pive koja mu je trebala zaliti sve nevolje.
Na parkiralištu, usred Like, nije izdržao pa je počeo gledati i brojati šarafe, crijeva i sve drugo.
Imao je dojam da motiv raskopavanja njegovog ljubimca nije bila dijagnoza nego terapija vlastite materijalne situacije pametnog automehaničara.
Nazvao je automehaničara i potužio se da mu nedostaje nekoliko djelova, al je u glasu čuo samo slijeganje ramenima i isprike.
Nakon tog iskustva s automehaničarima u Hrvatskoj Marinko je shvatio da je kapitalist jer naši ljudi su ipak naučili da nije grijeh uzet kapitalistima pa makar i dijelove BMW-a.
Kad mi je ispričao što je bilo ja sam samo konstatirao da je ipak sreća što nisam kapitalist.
Tekst: Vinko Vukadin