Već nekoliko godina hrvatsko gospodarstvo ima samo jedan smjer: prema dolje. Gubitak radnih mjesta je postao svakodnevna sudbina, iseljavanje je u zadnje vrijeme problem broj jedan.
Mogli bismo u toj situaciji očekivati da se javno objavljeno mišljenje najviše bavi upravo tim temama i pronalaskom izlaza iz krize.
No, upravo suprotno je slučaj. Takozvana javnost bavi se sprdačinama koje nam vladari serviraju skoro svaki dan.
Tako je na prvo mjesto, nakon fašističkih prosvjeda protiv invalida, izbio ton prepiske između premijera i nove predsjednice. Znameniti novinari i vrli intelektualci su skoro počeli obavljati masovna novinarska samoubojstva od srama u kojem to okruženju oni kao predstavnici intelektualne elite moraju živjeti. Retci su im puni krokodilskih suza nad Kolindinim imageom zbog prvih poteza koji joj ugrožavaju tako teško dobivene simpatije u prsvijetljenom dijelu nacije. Šmrc, šmrc.
Na udaru je naravno posredno uvijek nezaobilazni Karamarko koji kao despot neumoljivo, po mišljenju tih novinara, vuče konce iz prikrajka i drži mjesto najomraženijeg političara, iako je do sada dobio sve izbore. No možda je upravo to osnovni razlog njegove nepopularnosti. Medijskim piskaralima na popunjenim jaslama bi neki “njihov” intelektualni smokvin list na HDZ-ovim bedrima bio draži.
Najjednostavnije činjenice očito ne zanimaju naše vrle “intelektualce”. Oni i dalje vrte svoju priču o nepomirljivoj retorici koju navodno Karamarko koristi, prosvjetljavaju naciju o neophodnosti gospodarskog uzleta i zaboravu ideoloških podjela.
U državi u kojoj je u ime ideologije osmišljen sustav FINA, pozatvaran mali milijun obrta i malih poduzeća uz istovremeno zapošljavanje čitavih armija državnih parazita nama na silu objašnjavaju da gospodarstvo nema ama baš nikakve veze s ideologijom. U državi u kojoj i dan danas sva gospodarska kretanja dirigiraju isti oni ljudi koji su dočekali rušenje komunizma na pozicijama direktora i tako postali novi tajkuni, nama se objašnajva da je vrijeme za okretanje budućnosti bez uzimanja u obzir ideoloških razlika u poimanju države, nacije i gospodarstva.
Stilom razmažene djece, koja su uvjerena da ih svi moraju slušati jer su im roditelji objašnjavali da su najpametnija, naša novinarska piskarala se svim silama trude pojasniti naciji da je vrijeme za navodno zajedništvo, za neku imaginarnu pomirbu i okretanje nekom imaginarnom uspjehu. Ratoborni instant desničarski novinari odjednom se zalažu da Titina bista ostane na Pantovčaku, drugi su šokirani stilom kojim predsjednički ured odgovara na pubertetske provokacije nedoraslog premijera, a sve to zbog navodnog zajedništva i brige za narod. Svaki njihov upis odiše ideologijom i povikom da nam treba pomak bez ideologije.
U tom kontekstu se postavlja pitanje tko je ovdje lud i tko to drži luđačku košulju u koju nas stalno trpaju javni mediji? Je li moguć izlazak iz krize bez jasnog razgraniačvanja ideoloških razlika? Je li moguće govoriti o gospodarstvu bez govora o motivima za neke reforme, koje su sigurno neizbježne?
Koga to smeta retorika koja zaziva konačno pročišćavanje struktura koje su zemlju dovele pred bankrot, a narod opet utjerale u vlakove za Hamburg i Malmoe?
Gospodarstvo je uvijek povezano s ljudima, a govoriti o narodu i građanima kao o bićima koje zanima samo novac je zadnji izdanak neoloberalnog kapitalizma.
Kad pišu o zajedništvu onda najveći broj hrvatskih novinara misli na zajedništvo koje njima garantira povlašteni položaj kao skupini parazitarnih elitista kao što su i vladajući političari.
Dok narod navodno kopa po kontejnerima ta novinarska elita uživa u visokim honorarima da bi kao dvorska pudlica lajala na one koje nisu na vlasti, a čim se promijeni vlast da bi promijenila i dvorište.
Gospodarskog pomaka nema bez reformi, a reforme nužno znače i ideološko sukoblajvanje jer je ova država već od 45. ideološki okupirana u njezinoj unutrašnjosti, u birokraciji i na onim mjestima na kojima se troši novac poreznih obveznika.
Novinarska elita uobičajeno narodu tumači da je država pokradena nakon stvaranja samostalne Hrvatske i zaboravlja naglasiti da je bivša država bila bankrotirala, a nekadašnji direktori su današnji tajkuni. Dovoljno je samo ne govoriti o imenima nego paušalno sve tajkune, lopove i kriminalce strpati u takozvane domoljube. Tu šprancu kolektivne optužbe slijede skoro svi novinari, svi ljevičari i skoro svi ljevičarski intelektualci koji se i dan danas javno diče svojim simpatijama zločincu Titu.
Je li Hrvatskoj potrebna lustracija da bi se oporavili gospodarski? Da. Bez nje nema pomaka prema onomu što navodno svi priželjkuju, prema oporavku.
Zašto je tu lustraciju teško provesti?
Ogromna količina birokratskih parazita i onih koji svoju plaću dobivaju iz raznih fondova, agencija i udruga, je spremna na borbu za svoj kruh uz stalne povike: “drž te lopova” jer oni i dan danas žive relativno bolje od onih koji svoj kruh moraju sami zaraditi natječući se s konkurencijom i državom koja sve čini da ih uništi.
Glavni “argument” tih “pametnih i dobrih ljudi” je navodna potreba da se gospodarstvo razvija bez ideologije, da nema više ni komunizma ni Jugoslavije niti postoji potreba za podjelama. Oni su glasnogovornici općejavne obmane čije žrtve sve više postaje sam narod.
No, narod je amorfna masa, on sluša i slijedi jer je naučio slijediti. Slijedio je svećenike, feudalce, careve, Tita, Sanadera i svakoga tko je bio neka važna osoba u javnosti.
Posljedica političkog sljepila i ekonomske nepismenosti je činjenica da je za hrvatsku javnost normalno da se zatvaraju poduzeća zbog par kuna viška u kasi, to je uvođenje reda. I onda će umirovljenik u istoj rečenici proklinjati poslodavce, hvaliti Linića i tužiti se da ne može živjeti od crkavice.
Za naše umirovljenike je normalno da misle da im je netko ukrao njihovu mirovinu iako su radna mjesta nestala, a birokracija se uvećala.
Za ovo društvo je normalno da se i dan danas raznim udrugama plaćaju milijuni da bi se u njima tovili paraziti, da se okupatorskoj vojsci plaćaju mirovine za mlađahne ljubavnice koje su pred smrt ženili nekadašnji zločinci.
Za ovo društvo je normalno da se nitko ne usuđuje ogromnu vojsku državnih parazita, pri tomu ne mislim ni na vojsku, ni na policiju, ni na nastavnike i medicinsko osoblje, otpustiti i poslati umjesto mladeži da se iskažu na bauštelama u Njemačkoj.
U ovom društvu je očito postalo normalno da su novine pune optužbi onih koji su već u zatvoru, a ne onih koji nas svaki dan vode jedan korak bliže provaliji.
U ovom društvu je postalo normalno da se ne demonstrira protiv vlasti nego protiv ljudi u invalidskim kolicima.
I nemojmo se bojati. U ovom društvu ćemo pronaći dosta “intelektualaca” koji će pokušati opravdati očitu perverziju.
Onaj tko prvi razreže luđačku košulju javne obmane bi mogao biti ujedno i onaj koji će omogućiti pomak u gospodarskom smislu.
Zato zaboravimo na zajedništvo i hinjenu ljubav jer bi to značilo nastavak samoobmane da je luđačka košulja misna oprava.
Tekst: Vinko Vukadin