Prodor individualizma u duvanjsku tradicionalnu zajednicu i ljubav prema vlasništvu nad zemljom i osobnoj inicijativi pokazali su se osobito za pokušaja komunističke kolektivizacije nakon Drugoga svjetskog rata. Zadruge su se počele osnivati 1951. i trajale su sve do 1953. Premda je ondašnja jugoslavenska komunistička vlast došla u sukob sa Staljinom 1948. godine, kolektivizacijom je seoskih imanja željela pokazati kako nije manje ortodoksna i vjerna komunističkoj ideologiji od drugova u Moskvi. Tako je počelo “dobrovoljno” osnivanje seljačkih radnih zadruga i u duvanjskom kraju. Kad bi se prisjećao tih vremena, duvanjski bi seljak rekao karakterističnom bezličnom konstrukcijom duvanjskog govora: “kad je ugonilo u zadrugu…” Time je dakako htio reći kako je kolektivizacija bila prisilna a ne “dobrovoljna”. U sela bi zalazili propagandisti, “komitetlije i opštinari” i širili propagandu o prednostima kolektivizacije i nedostacima “kulačkog vlasništva”. Jezgru buduće zadruge u selu tvorilo je nekoliko partijaca iz sela te pokoja sirotinjska obitelj, koja se u kolektivu nadala nekom boljitku. Drugi su se više-manje opirali, a najupornijim “kulacima” stavljale su se revolverske cijevi u usta te se tako na koncu prisiljavali da i oni “dobrovoljno” stupe u zadrugu.
Što milom, što silom, većina je duvanjskih seljaka ipak ušla u kolektiv sa svojom zemljom, livadom, stokom i radnom snagom. Svakom je domaćinstvu ostavljena “okućnica”, njiva blizu kuće za osobno obrađivanje i sadnju povrća te krava i konj. Na čelu radne zadruge bio je predsjednik, redovito partijac, ekonomske poslove organizirao je ekonom, a na čelu pojedinih radnih grupa bile su poslovođe. Tako se nekadašnji težak i “kulak” dobrovoljnom dijalektičkom igrom prometnuo u “trudbenika” a radni dan zvao se “trudovdanom” i donosio je određen broj bodova pri raspodjeli ljetine. U početku su seljani tu revolucionarnu nuždu prihvaćali sa stanovitim humorom, no kako je zbog nedostatka osobne motivacije zadružno privređivanje počelo stagnirati, pojedini seljaci počeli su napuštati zadrugu i izlaziti “na okućnicu”. Tako je duvanjska seljačka radna zadruga praktički bila bojkotirana od strane seljaka 1953. Tada se u veljači 30-ak duvanjskih seljaka zaputi preko snježnih bosanskih planina u Sarajevo pješice. Dođu u nadležno republičko ministarstvo, izlože svoje probleme, otvorenu kažu da su u kolektiv silom ugnani i da ne žele više ondje raditi. Kako se ondašnje jugoslavensko rukovodstvo već načelno bilo sklono odreći nepovoljna eksperimenta, dokinuta je kolektivizacija i u duvanjskom kraju.
Za četiristoljetne osmanlijske vlasti i njezina timarskog i potom čiftluksahibijskog sustava, duvanjski seljak bio je kmet i nije bio vlasnik zemlje koju je obrađivao. Kada je ondje došla austrougarska vlast (1878.), nije mu dala vlasništvo nad zemljom, koju su i dalje držali age i begovi, ali mu je, oslobodivši ga kmetstva i učinivši ga ravnopravnim pred zakonom, pružila mogućnost da od bivših zemljoposjednika otkupi tu zemlju. Što tim otkupom, što agrarnom reformom za prve Jugoslavije, duvanjski je seljak prvi put u povijesti postao vlasnikom zemlje koju obrađuje. Komunistička kolektivizacija nakon Drugoga svjetskog rata ponovno mu je pokušala oduzeti to mukom stečeno vlasništvo, i on je reagirao negodovanjem i otporom. Zanimljivo je kako još nedavno postojanje zadružnih obitelji nije dublje pogodovalo toj kolektivizaciji, kao što je to bio slučaj u Sovjetskom Savezu.
Unapređenje školstva u komunističkom poraću (niža realna a potom i viša realna gimnazija u Duvnu), uvođenje obvezatnog osmogodišnjeg školovanja, odlazak na sezonske poslove unutar Jugoslavije a potom, nakon 60-tih godina XX. stoljeća, u zapadnoeuropske i prekooceanske zemlje (Kanada i Australija), produbljuju spomenuti individualizam te se, čini se, u gastarbajterskome razdoblju (1960.-1990.) posve ustaljuje jezgrena obitelj, u kojoj uz jednog od sinova obitavaju i stari roditelji. No time već izlazimo iz teme zadane u ovome radu.
Ženidba i udaja, koje bračnom vezom omogućuju nastanak patrijarhalne obitelji, dugo je vremena u duvanjskom kraju sačuvala svoj tradicionalni oblik. Slobodan izbor budućega bračnog druga čini se da je odavna bio uhvatio korijena i u duvanjskoj katoličkoj seoskoj sredini pod utjecajem crkvenog učenja da se to intimno zajedništvo ne nameće silom. Od drage volje ništa bolje – kaže učestala duvanjska poslovica. U tom smjeru momke i djevojke usmjeravale bi i narodne balade u kojima se pjevalo o tragičnu završetku kriva (Šujičkinja Mara) ili prisilna izbora (Sirotica Ana). Bez obzira koliko je patrijarhalna autoritarnost roditelja ili kućnog starešine i dalje bila na snazi, to načelo drage volje čini se nije više bilo sporno u međuraću i poraću. Premda je i dalje postojao provodadžijski tip (posrednička prošnja) sklapanja braka, sve je više prevladao tip spontana upoznavanja (zamiranja) na sijelima, dernecima i proštenjima. Nakon zamiranja cure (zamjećivanja sa simpatijom) uslijedilo bi upoznavanje (siđenje), prošnja, prstenovanje (zaruke) i vjenčanje. Za turske vladavine bila je uobičajena prividna, dogovorena otmica cure (uskakanje). Da se izbjegne begovsko ostvarenje prava prve noći (ius primae noctis), momci bi curu, s njezinom privolom, doveli prije vjenčanja u svoju obitelj. Za austrijske vlasti i u međuraću taj su običaj čini se revni franjevački župnici bili poprilično iskorijenili, no on je, paradoksalno, ponovo oživio za gastarbajterskih vremena i zadavao revnim župnicima goleme jade. Budući da je znatan dio mladića bio na radu u zapadnoeuropskim zemljama, djevojke su mogli zamirit samo za godišnjeg odmora u zavičaju. Tako je ponovno oživjelo nepoželjno uskakanje.
Ovdje valja primijetiti da je za turske vladavine među duvanjskim katolicima, kao i među katolicima u središnjoj Bosni, bilo uobičajeno tetoviranje (sicanje). Djevojkama bi se još u ranoj mladosti na rukama utetovirali stilizirani križevi kao preventivna mjera protiv otmice i prelaska na islam. Taj je običaj u duvanjskom kraju trajao i za austrougarske vladavine, nastavio se dijelom u međuraću i postupno nestao nakon Drugoga svjetskog rata.
Nakon vjenčanja u crkvi (i prije toga u općini u komunističkom poraću), svatovi bi se na konjima vraćali mladoženjinoj kući, pošto bi prije toga, također na konjima, otišli po mladu njezinoj kući. Čim bi se svatovi približili selu, prema njima bi prasvatice dojahali momci iz sela i započela bi konjska trka. Pobjedniku, najbržem binjadžiji (jahaču), bio on iz svatova ili dojahao prasvatice, mlada bi darovala koji odjevni predmet, košulju ili bičve (bijele pletene vunene čarape) s vezenim bozavcima (nazuvci za stopalo). A onda bi počeo pir, svečan svatovski ručak, s biranijim ićem i pićem. Svatove bi zabavljao čauš, govorljiv i duhovit muškarac, čija insignija bijaše poseban drveni čekić. Svadbeni ceremonijal predvodio je stari svat, osoba vješta komuniciranju i upućena u seoske običaje. Mladu bi na vjenčanje pratili diver (djever) i jenjga (djeveruša), mladoženjina sestra ili rodica. Oni bi bili i svjedoci pri vjenčanju, crkvenomu i civilnomu. Za svadbe bi se organizirala i pješačka trka. Utrkivali bi se
brži seoski momci a nagrada bi bila slična kao u konjskoj trci. Kad bi svatovi došli mladoženjinoj kući, mlada bi za sretan dolazak bacala jabuku preko kuće a djeca bi se jatimice gurala da je uhvate. U kasno popodne, za velike ićindije, od mladine kuće stigla bi komora, na konja natovarena dva sanduka s ruvom (ruhom i posteljinom). Konja bi vodio komordžija, obično najmlađi djever.
Mladu bi po dolasku u nov dom još dugo zvali mladom, pa i kad više nije bila mlada, a u seoskom su je susjedstvu zvali po selu iz kojeg je došla ili po djevojačkome prezimenu tvorenom imenicom. Mlada koja je došla iz sela Kola zvala bi se Kolkom, ona iz Kongore Kongorkom, ona iz Omolja Omoljkom, ona iz Oplećana Oplećankom. Ako joj je djevojačko prezime bilo Galić, prozvali bi je Galuša, onu koja se nekoć prezivala Jolić, Joluša, a onu koja se zvala Gudelj, Gudeljuša. Da bi se djeca istog prezimena lakše razlikovala, u susjedstvu bi ih često zvali po nadimku izvedenu od majčina nadimka: Mirko Jolušin, Jozo Galušin, Niko Kolkin, Marko Oplećankin. Katkad bi taj posvojni pridjev prešao u pravi matronim (Jolušić, Galušić, Matušić…), čime se otkriva tvorbeni ključ nekih hrvatskih prezimena dinarskog područja. Udana žena familijarno se zvala i po muževu imenu (Ikanovica – Ikanova žena, Matinica – Matina žena…).
Raščlanjeni i precizni rodbinski nazivi ukazuju na važnost rodbinskih odnosa u duvanjskoj tradicionalnoj zajednici. Dok se u hrvatskim gradskim sredinama, osobito u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, rodbinski nazivi reduciraju u skladu sa smanjenom ulogom rodbinstva u gradskoj kulturi, pa tako riječi šogor, bratić i sestrična znače različite rodbinske odnose, bez potanjeg određenja, u duvanjskom govoru te se riječi značenjski raščlanjuju s preciznim značenjem. Tako riječi zet, šura i svak zamjenjuju nepreciznu riječ šogor, a riječi zaova i jetrva višeznačnu i neodređenu riječ šogorica. Dok u duvanjskom govoru riječ bratić znači bratov sin, stričev sin je stričević, stričeva kći stričevka, tetkin sin je tečić, tetkina kći tetkana, ujakov je sin ujčević ili dajidžić, ujakova kći ujčevka ili dajidžinka.
Uobičajeni je pozdrav hrvatske katoličke sredine u duvanjskom kraju bio: faljen/ valjen Isus (i Marija), a otpozdrav: vazda budi. No kad bi katolik sreo pravoslavca ilimuslimana, pozdravio bi ih pozdravom pomozi Bog ili, u novije vrijeme, svjetovnimpozdravom (dobro jutro, dobar dan, dobar večer). Uz pozdrav bi išla ustaljena ritualnaforma, kojom se “uštimavao” susret i sve ono što čini konvencionalni sadržaj pozdrava.
Izvor: Marko Kovačević: Polje i ponornica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2013.