Svaki pošten čovjek ide u životnu borbu opasanih bokova i s upaljenom svjetiljkom da bi postigao zacrtan i konačan životni cilj. Ova svetopisamska izrjeka (Izl 11,11) označuje spremnost srca i mentalni sklop nakane u poduzetim životnim akcijama. Ona se doslovno ispunila na mladomisniku fra Svetislavu Markotiću, nadobudnu franjevcu i članu Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. To su mogli posvjedočiti svi s kojima se u životu susretao. I njegovo ime simbolizira dobrotu kojom je obilovao i prerano u vječnost otišao.
Fra Svetislav (Ante) rodio se 7. svibnja 1921.u plodnim predjelima Grabovnika, sela okupana bistrom vodom rijeke Trebižata (Mladi), u područnoj crkvi župe Vitina. Potjecao je iz ugledne obitelji koja je zračila kršćanskim katoličkim životom i služila kao uzor svojim susjedima. Otac Ilija bio je jedan od vodećih sljedbenika Stjepana Radića i njegovih slobodarskih ideja zbog čega je u objema nehrvatskim državnim tvorevinama bio proganjan, zatvaran i zlostavljan.
S fra Svetislavom sam bio prijatelj od djetinjstva iako u životnom rasponu od nekoliko godina. Dijelili smo to prijateljstvo posebno za školskih raspusta – on je pučku školu pohađao u Vitini – međusobno raspravljajući naše probleme i bacajući poglede u budućnost. On je već tada čeznuo za redovničkim životom i u sebi nosio klicu svećeništva kao ideala svoje budućnosti. Pošao je u sjemenište na Široki Brijeg upravo kada sam ja bio u šestom razredu gimnazije i spremao se za novicijat. U tajni svakidašnjice dozrijevao je u sjemeništu i uzornim vladanjem stjecao simpatije ne samo svojih profesora i odgojitelja nego i svih đaka koji su u njemu nazrijevali vjernog sljedbenika sv. Franje iz Asiza. Iz njegova velikog srca odsijevala je skromnost koja je druge osvajala. Bioje obuzet Božjom prisutnošću i opčaran njegovom dobrotom. Uisto vrijeme tištilo ga je ljudsko ludilo beznađa i rasplamsana mržnja među narodima odvodila ga je u slijepe daljine ljudskih nemira (A. G. Matoš u pjesmi Jesenje veče).
U ona nesigurna vremena novicijat i bogoslovne nauke održavali su se u raznim mjestima Hercegovine. Tako je fra Svetislav pohađao bogosloviju u Mostaru i na Humcu. Tada je već proživljavao misli o vječnosti koja ga je rano ubrala kao proljetni ljiljan koji brzo procvjeta i još brže usahne. Zanimljivo je da se fra Svetislav tjelesno rodio u mjesecu svibnju (1921.) i u svibnju 1945. nasilno otputovao u neizmjerna prostranstva neba. Za svećenika je zaređen 2. srpnja 1944. upravo u Vitini jer su Mostar, sjedište biskupije, ugrožavali partizanski »oslobodioci«.
Sela ljubuškog kotara bila su dobrim dijelom ispunjena partizanskim ćelijama koje su se spremale na osvetu protiv svojih ideoloških protivnika. Bila su to prava zmijska legla koja su nakon dolaska partizana na vlast izmiljela na površinu i izvršila prave pokolje mjesnog pučanstva. Tako je, primjerice, u Veljacima 1945. osnovan komunistički odbor čiji su članovi noću odvodili ljude i ubili više od dvadeset najuglednijih suseljana. Bili su to u dosegu svoje vlasti pravi i zloglasni Idi Amini i Staljini. Slične primjere donosi u izobilju pokojni fra Janko Bubalo u svojim životnim uspomenama Apokaliptični dani.
U kriznim danima 1944. i 1945. pojedini svećenici lutali su raznim mjestima Hercegovine tražeći zaklon pred nadiranjem partizanskih čopora i njihove odmazde. Tako se svršetkom 1944. mladomisnik fra Svetislav Markotić našao u Vitini. Mjesni oznaši stalno su ga provocirali, a on, kao karakteran mladić i uzoran svećenik, nije mogao prihvatiti »ucjenjivačku igru terora« (kardinal Bozanić). Mjesni rasni zločinci osudili su ga na smrt i stoga je na Badnji dan 1944. napustio Vitinu i otputovao na sjever prema Širokom Brijegu. Pridružio se općem hrvatskom egzodusu u potrazi za sigurnim sidrištem na Zapadu. Navodno je ubijen u blizini Maribora u Sloveniji gdje su se zauvijek ugasili glasovi njegove mladosti. Tada se komunistička pravda sarkastično narugala Hrvatima genocidnim ubojstvima koja su, na žalost, do danas ostala nekažnjena.
Za ovog plemenitog mladića, svećenika i franjevca vrijede riječi iz Knjige Mudrosti (4,13): Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.