Iz američkog vido kruga pratim događanja u domovini i nakon osamdeset godina vraćam se mislima u srednjoškolske klupe gdje sam zaorao prve brazde na polju izobrazbe i doživio novo ozračje na parnasovskim uzvisinama Širokog Brijega. Tu se nalazila intelektualna elita hercegovačkih franjevaca koji su disali duhom kršćanskog Rima i klasične stare Atene. Tu sam upoznao i svoje buduće profesore i odgojitelje koji su me nadahnjivali svojom pojavom i obogaćivali svojim znanjem. Ostavljali su na me dojam strahopoštovanja jer se njihova samaritanska usluga pretvarala u svetopisamsku samozataju. Među njima poseban dug uzvraćam fra Radoslavu Vukšiću koji me je svojom pojavom zanosio i na mene ostavljao upečatljiv biljeg profesora i odgojitelja. Njemu posvećujem ove retke odanosti da ne bi ostao prekriven velom zaborava i zapisima šturih samostanskih nekrologija. Ovu objavu zaslužuje tim više jer je svoju vjeru i narodnu svijest zapečatio mučeničkom smrću u najkritičnijim danima naše povijesti i životnog opstanka.
Nestao je s pozornice javnog djelovanja u prijelomnim pedesetim godinama životne dobi. U tim su godinama svećenici Staroga zavjeta postajali čuvarima zavjetnoga hrama s oznakom životne zrelosti i svećeničke ustaljenosti. A fra Radoslav je već u 45. godini života (1939.) bio izabran upraviteljem poznate širokobriješke gimnazije koja je iznjedrila i odgojila tisuće intelektualaca i hrvatskih rodoljuba!
Fra Radoslav Vukšić rodio se 5. prosinca 1894.u Studencima. Ta plodna i vjerski osvjedočena pokrajina osim njega Katoličkoj je crkvi i hrvatskom narodu darovala svetačke likove i prave mučenike: fra Svetislava Markotića, fra Nenada Pehara i fra Andriju Jelčića koji su svoj zemaljski život završili na lomači Marksovih sljedbenika.
Njegov životni put vodio je od rodnog mjesta preko Širokog Brijega i Mostara do Beča gdje je na filozofskom fakultetu toga sveučilišta postigao doktorat filozofije.Oboružan potrebnim diplomama vratio se na Široki Brijeg gdje je kroz tri desetljeća podučavao učenike i time plodove svoga uma darovao povjerenoj mu mladosti koja je u njemu gledala svoga predvodnika koji će ih uvesti u obećanu zemlju intelektualnih saznanja i sretnije budućnosti.
Svojom stoičkom smirenošću i svećeničkim dostojanstvom u mladenačkim je dušama pobuđivao posebnu pozornost i osobno poštovanje. Bio je jedan od vrhunskih odgojitelja među svim profesorima gimnazije. Svojim orlovskim okom prodirao je u dušu đaka i nije se dao uzdrmati izazovima nedorečenih pogleda onih koji nisu bili sposobni ući u bit njegovih znanstvenih izlaganja.
Njegov životni prostor sačinjavale su tri radne postaje: samostan, crkva i gimnazija kojoj je posvetio najljepše godine svoga života. Od samostanske samoće i susreta s kršćanskim tajnama dizao se u sfere fizike i matematike koju je predavao u gimnaziji; čije je tajne demostenskom retorikom otkrivao svojim učenicima. Sve do napuštanja širokobrijeških zdanja, koja su nakon ubojstva tamošnjih franjevaca ostala posve opustošena, uvijek je i svugdje ostavljao dojam nepokolebljiva karaktera, uzorna svećenika i vrsna profesora. Iz tog Grada na Gori prisilno je odveden i fra Radoslav, baš kao starozavjetni levit obučen u franjevački pluvijal natopljen krvlju mučenika.U duhu ga pratim na njegovu posljednjem putu od samostana do stratišta kako korača neprohodnim puteljcima uplašenih hercegovačkih sela i zaselaka idući u nepoznato. Tišti ga neizvjesnost života, duševna tjeskoba i komunističko zlostavljanje u uvjerenju da će negdje popuniti neku jamu Jazovku i zauvijek otputovati svome Gospodinu kojemu je vjerno služio. Njegov izgubljen život i narušena tišina svjedoče o okrutnosti vremena bez ćudorednih zasada i etičkih načela kao osnovnih temelja svakog društva.
Za fra Radoslava Vukšića politika se odvijala na sporednom kolosijeku životnih zbivanja i njome nije želio otežavati svoje svećeničko zvanje i profesorski ugled iako je marljivo pratio svjetske događaje i duboko u duši proživljavao ropski položaj svoga naroda i nerazumijevanje svjetskih moćnika koji su svjesno podržavali tuđinsko nasilje nad Hrvatima.
Nestao je u prazne sate noći kada lopovi i razbojnici izvode svoje nečasne planove. Otet humak tuđe zemlje jedini je svjedok njegove životne tragedije i vjeran čuvar posmrtnih ostataka ovoga pravednika, svećenika i redovnika. Ubijen je u apokaliptično vrijeme najstravičnijih masovnih ubojstava u hrvatskoj povijesti kada su mračne sile podzemlja izmiljele na površinu i odlučivale o sudbini svakoga čovjeka u našoj domovini.