Prožeti strahom koji se stalno produbljivao u dušama ljudi željnih osobne i narodne slobode, Hrvati su pod komunističkom diktaturom osjećali i proživljavali pravo izopćenje iz te nasilno stvorene države. Ona je bila izbrisana komunističkim terorom koji se ušuljao u sve pore ljudskog djelovanja i sputavao čak i misaone životne odluke. Mladi fra Emil Stipić proživljavao je to okrutno vrijeme hamletovskim udesom i strpljivo gutao svoju bol. Zabrinjavala ga je činjenica da su divljački ispadi partijskih fanatika ostali nekažnjeni. Njihove savjesti bile su mračne kao ponutrica jama u koje su bacali svoje žrtve.
Unatoč takvim okolnostima fra Emil je bio susretljiv i ljubazan prema svima. Svojim atletskim izgledom i profinjenim vladanjem osvajao je suradnike i subesjednike te u djelovanju ubirao vidne plodove temeljene na smjernicama Kristova nauka.
Rođen je 4. listopada 1912.u drinovačkom zaseoku Ploca i na krštenju dobio ime Franjo. Njegova rodna župa svetog Mihovila Arkanđela pokrajinski pripada samostanu svetog Ante na Humcu, poznatom po najstarijem kulturnom spomeniku na hrvatskom jeziku u Herceg Bosni: Humačkoj ploči. U rodnim Drinovcima svršio je pučku školu i 1926. pošao u sjemenište na Široki Brijeg koji nijedan objektivan povjesničar naše povijesti ne može mimoići. Ovdje je sjemeništarac Stipić obogatio svoje znanje i našao sama sebe. Nakon stupanja u novicijat (19. lipnja 1932.) učvrstio se u svom redovničkom pozivu te se sljedeće godine ponovno vratio u gimnazijske klupe dovršivši 1935. srednju školu s ispitom zrelosti.
Bogoslovne nauke pohađao je u Mostaru gdje je 19. prosinca 1937. ređen za svećenika. Posljednje dvije godine bogoslovlja dovršio je u Rimu i nakon toga vratio se u domovinu stavivši se na raspolaganje upravi svoje provincije. Bioje angažiran u dušobrižništvu i to na tri župe – Duvno, Mostar, Goranci – gdje je među narodom ostavio uspomenu revna svećenika i uzorna redovnika.
Nakon tri godine župničke službe u Gorancima napustio je to mjesto i pošao prema sjeveru bez sigurne orijentacije za budućnost. Kao svjestan rodoljub osjećao je životnu opasnost i stoga je tražio bolju zaštitu u užoj Hrvatskoj. U travnju 1945. stigao je u hrvatski glavni grad i u svibnju se pridružio nepreglednim kolonama izbjeglica na putu prema Austriji. Na dolasku u Bleiburg bio je 15. svibnja engleskom prijevarom izručen jugopartizanima. Nakon trodnevnog križnog puta kroz Sloveniju, izmoren, izmrcvaren i ojađen, našao je mučeničku smrt najvjerojatnije 18. svibnja u vojničkim rovovima kod Maribora. Ponosna i uzgorita figura mladog idealista iščezla je u masovnoj grobnici nepoznatih junaka i zaboravljenih vjernika. Podijelio je životnu sudbinu s drugom svojom subraćom iz Hercegovačke franjevačke provincije i počiva u tuđoj zemlji bezbrojnih grobišta koja do danas nisu istražena.
On je još kao srednjoškolac nosio hrvatski grb na prsima pod kojim je kucalo plemenito srce prekaljena rodoljuba i revna učenika. U trideset trećoj godini života pridružio se skupini svoje subraće s Križnog puta te s njima ispio kalež gorka pelina i zvjerskog mučeništva. A mučeništvo je biljeg izabranih duša iako nad njima često izmiču sjene zaborava i šire se krilate priče o njihovim grobovima bez mrtvaca.
Fra Emil je uvijek gajio žarku ljubav prema domovini koja je čeznula za slobodom kao nasušne oranice za kišom. U njezinoj utrobi trunu bezbrojni junaci i rodoljubi koji padoše za slobodu pod krutom čizmom imperatora i bahatih diktatora te zauvijek otputovaše jednosmjernom cestom u vječnost.
Na fra Emila Stipića mogu se sa sigurnošću primijeniti riječi pjesnika Drage Ivaniševića – kud god idem sa mnom je Hrvatska (Hrvatska).