Priča se po selima i gradovima diljem svijeta da postoji jedan kraj u kojemu žive ljudi plave krvi, ali nitko točno ne zna gdje se to čudesno podneblje smjestilo.
Ili ipak zna?
Odlučio sam stoga krenuti na put i tražiti ga po sjećanjima, knjigama i snovima.
I gdje sam završio?
U svome Mandinu Selu!
Toliko za početak, a sada priča nastavlja svojim tokom, poput Šujice koja Duvanjskim poljem nezaustavljivo krivuda.
Nedavno se posvađah s prvim susjedom.
Ugradili smo lani ključ u dizalo, da nam na gornjem katu ne smetaju ujedinjeni proleteri iz drugih zemalja. Ne vole ljudi druge ljude. Posebno ako su malo drugačiji.
Meni taj ključ ne smeta previše, ali mi otežava posao. Kad banu moji banditi iz Bosne, Hrvatske i Srbije, manje-više pristojni ljudi kojima treba prijevod, oni svojim izgledom i naglaskom uznemire starosjedioce.
Jedan liječnik čak je htio otvoriti ordinaciju u potkrovlju. Dječji liječnik, zaboravih reći. A djecu ovdje rađaju prije svega Turkinje.
Kratko rečeno, velika katastrofa bila je na pomolu, pa je većina stanara odlučila ugraditi ključ.
Ja sam po prirodi demokrat, te sam se potaćio, djelujući iz pozadine.
Prije dva tjedna sreli smo se na sastanku stanara, uglavnom starije čeljadi.
Upitao sam ih:
„Ljudi moji, planira li itko od vas biti bolestan i nemoćan?“
„Kako to misliš? Nitko ne živi vječno. Jasno da ćemo doći i do toga stupnja.“
„A, kako će nam onda doći njegovateljica presvući pelene? Hoćemo li trčati do lifta da je dočekamo?“
Svi su zaštujeli, jedino se Franz pobunio.
„To ti govoriš zbog svoga posla, pare su u pitanju!“
„A ti živiš od zraka i cvijeća?“ – odbrusio sam mu pred svima.
Zašutio je, pa smo uz njegovo mrzovoljno mahanje nabujalom glavom odlučili ukloniti ključ, da posjetitelji, klijenti, ljubavnice i poštari mogu bez prepreka dospjeti na gornji kat.
Franz mi poniženje nije oprostio, tvrdoglaviji je čak od mene.
Jučer ujutro me je dočekao u liftu, čak je poklopio senzor rukom da me vrata ne stisnu i da mi ne pobjegne. Htio mi je nešto važno saopćiti.
„Ovi tvoji Jugovići prljaju lift.“
„Jesi li ih ti vidio? Možda su bili Turci. Ima i izbjeglica. A nisu ni svi Austrijanci uredni poput tebe“ – počeo sam se zajebavati sa susjedom kojem košulja uvijek viri iz hlača, a cipele mu je žena zadnji put očistila kad je s njom spavao. Prije dvije godine.
„Sve su to tvoji ćušeni, znam ja “ – htio je otići svojim putem izgovarajući pogrdni austrijski naziv za ljude iz bivše nam države, ali ga nisam tek tako pustio. Volim se zezati. Posebno sa susjedom.
„Kako se ono ti prezivaš?“ – upitao sam Franza mijenjajući temu našeg produhovljenog ćaskanja.
„Tako i tako. Zašto pitaš?“- nije se odmah snašao.
„Samo onako, tvoje prezime je češko, tko bi to rekao, a znači Donji. Pa čovječe, tvoji preci su čak u Češkoj bili sluge!“
„Zajebavaš se. A tko su bili tvoji preci?
„Plemići, kraljevskoga roda. Von Vukadin bih se danas zvao da nas Turci nisu zeznuli, dok smo vas od njih branili.“
Naljutio se Franz na mene. Gadno se naljutio. I ja bih da sam na njegovu mjestu.
No, nisam ja kriv što su njegovi praočevi bili sluge, pa sad mu venama cure kompleksi. Kod nas Duvnjaka, a posebno Mandoseljana, potomaka kraljice Teute i kralja Tomislava, to ne dolazi u obzir. Ponosno sam odšetao pustivši susjeda da se smiri.
Jutros me je ponizno pozdravio.
„Mora se znati tko je sluga, a tko plemić“ – smijuljim se još uvijek dok mi Franzov zadivljeni pogled ne izlazi iz glave.
Dobro je da Franz ne voli muškarce, sigurno bi mi se počeo udvarati – zaključio sam meditaciju.
Glavno da u liftu više nema ključa.
Blago Vukadin