Da mi je samo znati odakle se noću u mojim snovima iznenada stvore more i brodovi. Muči me to pitanje godinama, a odgovora nikako da nađem.
Zato ću pokušati odgonetnuti zagonetku vraćanjem u djetinjstvo. Kažu naime pametni ljudi da puno skrivenoga leži ispod naše kože, a da većina ljudskih osjećaja – snovi su u neku ruku osjećaji – potječe iz doba dok smo bili neopterećeni iskustvom i otvoreni znanju. Pa da krenem odatle:
Mandino Selo, kao što je poznato, nije daleko od mora, barem na karti, dok je u vrijeme kad je kongorski Baja vozio autobus od Duvna do Splita, a naš kasniji zet Markan mu bio kondukter, Jadran bio jako, jako daleko.
Tko bi svoje dijete poslao da se samo kupa? Tko od nas je imao slobodan dan za vrijeme kopanja krumpira i kupljenja sijena? Tko od roditelja je imao toliko novca da klincima priušti luksuz kupanja u slanoj vodi? Bilo je dakle puno upitnika, a malo uskličnika.
Naši rođaci iz grada, Igor Bičin i Milan Micin, doživjeli su uskličnik – bili su njih dvoijca nekoliko puta u Splitu, čak su i navijali za Hajduk (ajme, kako su to samo mogli), pa su nam znali ispričati da je u morskoj vodi lakše plivati nego u našoj duvanjskoj Drini.
Baš me je zanimalo je li to istina zamišljajući kako mašem rukama poput Veljka Rogošića i pijem naru kada ožednim. Ali plivati ipak nisam naučio u moru, nego ipak na Drini – Miro Kalčin me je, kad smo čuvali ovce u polju, bacio u vodu, Ante Baćkušin me spasio kad sam počeo tonuti, da bi me nakon iskašljavanja njih dvojica zajedno opet gurnuli s blatnjave obale. Nije mi bilo druge, mahao sam svim pokretnim dijelovima tijela, a taj stil plivanja zadržao sam do svoje četrdesete godine. Nisam se još utopio, to je glavno, a za Bajića i Mirijana nisam samo Veljko Rogošić, nego me njih dvojica čak zovu morski pas.
Pričao nam je jednom Branko Lončarev da je on s vrha Ljubuše, s Oštre Glavice, vidio more:
„Kad je nebo vedro i jasno, najbolje pošlje kiše, zadubiš se u daljinu i vidićeš otok Brač. I malo mora oko njega.“
Nisam se nikad uspio uvjeriti da Branko govori istinu. Bio sam doduše nekoliko puta na vrhu Ljubuše, ali sam vidio samo do Mrkodola, sela na drugoj strani Duvanjskog polja. Možda je Branko ipak govorio istinu, samo što ja nisam imao naočale s pravilnom dioptrijom? Ali što ako je on ipak lagao kao što to ponekada zna?
Jednom je Antu Baćkušina zaboljelo slijepo crijevo. Mater ga je odvela u bolnicu u Split, pa je i on ugledao more prije mene. Hvalio se je nekoliko dana, nitko ga nije mogao ušutjeti, a ja bih najrađe od muke proplakao. Ali nije bilo nikakve koristi, more je bilo predaleko.
Posebno krivo bilo mi je da se sve bolesti koje sam kao dijete dobio liječe ili u Duvnu ili u Mostaru. Slijepo crijevo nije me htjelo ni zaboljeti, a kamoli puknuti. I Mostar je doduše lijep, ali tamo nema mora, a za upalu zglobova i optičaru po naočale me je dječja liječnica Alma Gudelj uvijek slala u naš hercegovački glavni grad.
Vidio sam tamo i Stari Most, i Neretvu sam čuo, i ćevape jeo, čak sam i u nekoliko džamija bio, ali mora u Mostaru nisam vidio.
Budući da more nikako nije htjelo doći k meni, promijenio sam taktiku i odlučio sam ga pronaći.
Napunivši petnaestu godinu krenuo sam u srednju školu u Zagreb – no, kao što većina ljudi zna i tamo ima samo rijeka, pa mojoj želji nije bilo lijeka.
No, ja sam ipak Mandoseljan, a svi Mandoseljani iz Zagreba tada su autobusom putovali kući za vrijeme praznika, dok je redovna linija vozila preko Banja Luke i Jajca. Jasno je da nisam ni Vrbas zamijenio s morem, ali sam za Uskrs godine gospodnje 1981. odlučio krenuti u Mandino Selo autobusom od Zagreba preko Rijeke, pa do Splita.
Cijena vožnje bila je triput skuplja, a valjalo je u Splitu kupiti još i kartu za Bajin i Markanov autobus koji je u tri popodne vozio preko Trilja do Duvna – ali nisam žalio novca, te sam se u neko doba iza ponoći zaputio do autobusnog kolodvora u Zagrebu.
U Rijeku smo stigli u rano jutro, još je bilo prilično tamno, ali sam iskoristio kratki odmor, pretrčao u to doba dana pustu, široku prometnicu i ugledao more. Bolje rečeno namirisao sam ga, jer kao što rekoh bilo je tamno.
A onda je započela velika, neponovljiva avantura – autobus je magistralom klimao ispod Velebita, a ja se nisam odmicao od prozora gledajući na karti koji otok je Rab, gdje se nalazi neoznačeni logor na Golom i koliko dugačak je Pag. Do Splita, gdje smo stigli oko podne, nisam propustio nijedan čamac, a kamoli grad ili zaljev.
Imao sam puna tri sata na raspolaganju – kolodvor direktno na obali, Riva na obali, Marjan na obali, Bačvice na obali. A odmah kraj obale more! Kakav uskličnik!
Vidio sam i brodove, i mornare, i putnike, i žao mi je bilo da ne mogu s njima prema Italiji, nego da moram s Markanom preko Trilja do Mandina Sela.
Kasnije sam redovito, barem nekoliko puta godišnje, putovao u Mandino Selo preko Rijeke – jest da je daleko, ali se je isplatilo jer sam se nagledao mora. Čak sam i Marinka jednom poveo sa sobom, kupali smo se nedaleko od poljudskoga stadiona, a on mi je tamo rekao da smotano skačem na glavu, no nije znao da je to nebitno i da je voda slana, pa ga je pri povratku kući zabolio trbuh – dok je Markan u Trilju kupovao slaninu u mesnici, on je povraćao pored autobusa.
Kad sad razmislim o svemu, čini mi se da je čežnja za morem još uvijek ostala u meni i da je ne može utažiti nikakav izlet u Split, niti odmor u Italiji, jer s vrha Ljubuše još uvijek nisam vidio more. I sve dok ga jednom ne ugledam s Oštre Glavice sanjat ću brodove.
Tekst: Blago Vukadin