Na svim krajevima svijeta stalno se nešto šuška – jedni se bune, drugi se brane, treći se pravdaju. Svi su u pravu i svatko tvrdi da je istina na njegovoj strani.
Ne mislim pritom na gladne – oni osjećaju da su im želuci prazni – ni na žedne koji kilometrima pješače da bi bokal prljave vode donijeli svojim domovima i ukućanima, još manje na zarobljene i potlačene koji se ne usuđuju ni reći što misle, a kamoli uraditi nešto da promijenu svoj položaj.
Mislim ovdje na dežurne svađalice – na nepismene vladare okrunjene sjajem koji se dočepaju nekakve ideologije i mlate njome kao praznom slamom, pa prije nego što otvore oči bacaju poglede na nekave programe, traže dežurne neprijatelje i osporavaju sve što niije poteklo s njihova izvora. A s takvih vrela malo dobra poteče, osim za one koji se dočepaju dobrog mjesta i ne puštaju nikoga pored sebe.
Dijele nas na lijeve i desne, na obrazovane i umišljene, na bijele i crne, na šarene i svakakve, na bi- hetero – i homopolarne. Uvijek se nađu nekakve razlike koje se naglašavaju da bi se stvorili brojni i opasni neprijatelji, krvožedni razbojnici koji u zamci čekaju da nas skinu s konja kojega ionako nemamo nakon što smo poplaćali sve harače, poreze i pravobranitelje.
Svađa se svatko sa svakim – propadaju brakovi, djecu odgaja ideologija umjesto roditelja, braća se zakrve, kuće se zapale, novine i zastave itekako, voda se zagadi i sunce zamakne. Ostane samo sjaj velikih, skupih kruna na glavama pametnih, sveznajućih ideologa koji nam tumače jesmo li na pravom putu i obraćaju nas ako skrenemo, a pritom nam uzimaju zadnje novčiće iz džepa dok nam hvalisavo tapšu po ramenima.
Nastojim se izbaciti iz kolotečine. Ne uspijeva mi ponekada bijeg u slobodu jer sam zarobljen odgojem iz prošlosti i vjerom u budućnost, pa krivudam s lijeva na desno. Proglase me jedni pametnim, drugi budalom, onda međusobno mijenjaju perspektive pa oni prvi vele da sam izdajica, a oni drugi obraćenik, sve dok ne iskočim iz obadva zatvora i ne zauzmem neki novi kolosijek.
Onda me proglašavaju liberalom, zelenim, plavim, crvenim, žutim, nikakvim i svakakvim i tek tada se osjećam da sam to ja. Postajem čovjek tek onda kad nitko ne može moje snove strpati u svoj kokošinjac, te u tim momentima pretpostavljam da sam na pravom putu.
Uživam inatiti se u takvim fazama, ismijavati kalupe u kojiima su poklonici raznih ideologija zadobili čudne forme i oblike, pa ne liče više na ljude nego na imitacije nekakvih izmišljenih ideja, djeluju kao utvare.
Jedina opasnost te moje slobode sastoji se u tomu da i sam od nje ne pokušam napraviti nekakvu ideologiju, da sebe strpam u zatvor i da potom tražim druge i drugačije kojima ću tumačiti svijet, tražiti im neprijatelje i dokazati im da nisu u pravu.
Tekst: Blago Vukadin