Pomislit će netko da sam se pomladio ili barem malo otkačio ako ozbiljno tvrdim da postoje vječne ljubavi.
Netko drugi pretpostavit će da u zadnje vrijeme gledam jeftine filmove, ili čitam brzo napisane romane, ali ni to nije istina.
Nisam ni mlad, ni otkačen, niti čitam nešto što me ranije nije zanimalo.
Tek se sjećam svojih Mandoseljana, bolje rečeno generacije naših roditelja koji nas polako napuštaju odnoseći svoje osmijehe, poglede i tople ruke u vječnost.
Da nas tamo dočekaju kad naše vrijeme dođe.
Iako izbjegavam riječi poput „svi“ jer nikada čovjek ne može proniknuti u tuđe misli, ovoga puta tvrdim da svi Mandoseljani vole svoje obitelji, svoju i seosku djecu. Čudan smo mi „narod“ – posvađamo se, kao djeca se i potučemo, nekada ne pričamo jedni s drugima, ali uvijek ostaje poštovanje prema onomu što nas ljudima čini – ljubav prema obitelji i poštivanje tuđe ljubavi.
Svatko od nas vjerojatno bi mogao nabrojati nekoliko pokojnih Mandoseljki i Mandoseljana, čija ljubav je za njega bila posebna, nesebična i vječna, a da mene netko pita, izdvojio bih tri para naših majki i očeva.
Kriteriji po kojima njih svrstavam na listu su njihova međusobna ljubav, kakvu sam osobno doživljavao u njihovu međusobnom ophođenju prilikom sati provedenih u njihovoj blizini, te ljubav prema djeci – vlastitoj i seoskoj.
Prvi na listi su moji roditelji – njih najbolje poznajem, znam da su se voljeli i da bi sve dali za nas i naše prijatelje s kojima smo u tijesnoj staroj kući igrali stolni tenis na „kujinskom“ stolu i košarku na gornjem katu nove kuće.
„Nek se dica igraju!“ – rekli bi uglas Šoljuša i njen Ćokan.
Drugi par su pokojna Mara-Cebarka i njen muž Bože-Šćeta. Imali su sedmero vlastite djece, jedan od prvih televizora u selu, kuća im je uvijek bila puna dječurlije odakle smo gledali crtane filmove i ljubavne serije, a meni je pripadalo počasno mjesto na prepunom kauču – da Šćeti mogu čitati titlove.
Ispred njihova maloga doma uvijek je bio koš, a Jakiša jedan od najboljih duvanjskih bacača lopte. Dok je pokojna Cebarka bolesna ležala na kauču, a netko napomenuo da bi trebalo smiriti djecu koja vani pepaju loptom i ne daju joj usnuti, ona je to odbila, govoreći:
„Nek se dica igraju!“
Kratko prije zadnjega Božića u bolnici u Livnu preminula je Anđa Rezo-Markuša, supruga Šimunova koji je nekoliko mjeseci prije nje otišao na onaj svijet.
Markuša je cijeloga svoga života odgajala djecu – tri kćeri i dva sina – a Šimun je radio po njemačkim gradilištima, hraneći se usput jeftinim mesnim narescima ponesenim iz Duvna da više uštedi za svoju obitelj.
Zadnjih godina njih dvoje su, pretpostavljam, najviše uživali jer je Šimun dobio teško zasluženu njemačku mirovinu, pa su jedno drugome mogli svakoga dana pričati i slušati se. I gledati unuke, Jurinu i Zdravkovu djecu, kako rastu.
I u njihovoj staroj kući bilo je malo mjesta, ali sasvim dovoljno za stolni tenis na „kujinskom“ stolu, da bismo mi mandoseljski klinci, kad su Markuša i Šimun malo niže od stare sazidali novu obiteljsku kuću, na njenom gornjem katu i na skoro originalnom stolu, kojega je Šimun od dasaka sklepao, prebacivali lopticu preko mrežice. Ili u nju, ovisno o spretnosti.
I Markuša i njen Šimun bi na pitanje kako mogu djeci dozvoliti da skaču po novoj kući jednoglasno prozborili:
„Nek se dica igraju!“
Tako je to bilo, dragi moji Mandoseljani.
I lijepo je bilo.
Ne stoga što su stvari oko nas bile lijepe, nego zbog ljudi koji su nas odgajali. A mene su, pored vlastitih roditelja i rodbine, ponekada i pomalo odgajali i pokojni Šćeta i Cebarka, kao i Markuša i njen Šimun.
Pokoj im duši i hvala im.
A vječna ljubav iz naslova?
Sad znate da ona postoji, i to ne u nekim filmovima i knjigama, nego u našim susjedima.
Pogledajte i poslušajte oko sebe i pronađite je u riječima:
„Nek se dica igraju!“
Blago Vukadin