„Idemo u Barcelonu“, predložio mi je Franz dok smo pili kavu u hladovini, nedaleko od moga stana.
„Šta će nam Barcelona kad je i kod nas pakleno vruće?“ – odmahnuo sam glavom halapljivo srčući zadnje kapi vode servirane uz kavu.
„Ne samo nas dvojica. Uštedjeli smo u firmi novca od prošle godine i odlučili ponuditi svima koji hoće malo skuplji izlet nego inače. Pođi i ti, dobro bi ti došlo da se malo odmoriš. Ja idem sigurno.“
Tako sam spontano odlučio krenuti u mediteransku metropolu. Čim sam stigao kući počeo sam spremati kofere ponavljajući sinu da me nekoliko dana neće biti, da je hladnjak natrpan jogurtima i namazima i da pazi na ključeve. Utom je izbio Franz i odvezao nas prema aerodromu.
Nas dvojica bili smo takoreći izvidnica. Jedan dan prije drugih kolega sletjeli smo u glavni katalonski grad kako bismo u hotelu provjerili je li sve spremno za dolazak velike grupe i izbjegli neugodnosti kakvih zna biti u tuđem svijetu. Skoro sve je bilo besprijekorno, čak su i imena gostiju poredali abecednim redom da prilikom prezimanja ključeva ne nastane gužva na recepciji. Jedino za nas dvojicu nije bilo slobodne sobe – očigledno smo zaboravili na listi sudionika navesti vlastita imena – no nije nam ništa uspjelo pokvariti raspoloženje, te smo se glavnom pješačkom ulicom zaputili u pravcu luke pretpostavljajući da tamo ima više hotela.
Dobrih nekoliko sati iza ponoći, zasićeni jakim vinom, smjestili smo se u prvom apartmanu na koji smo naletjeli, ne gledajući ni kakvi su kreveti, niti se cjenkajući previše. Probudili smo se ujutro oko jedanaest sati. Franza je mučila glavobolja pa sam ga za vrijeme doručka ostavio da se razbistri, a ja sam planirao krenuti do hotela i dočekati našu grupu, pozdraviti ih kao rezervni član radničkog savjeta i jedan od odgovornih za izbor atraktivne destinacije.
„Nije da se volim isticati, ali nije ni loše kad se moje ime spomene u pozitivnom kontekstu“ – vrtjelo mi se po glavi dok sam koračao prema malom kiosku na kojem sam večer ranije primjetio veliki, žuti natpis „Rent a car“.
Preporučeno mi je jedino slobodno, malo vozilo uz napomenu da ću zbog gužve u gradu i lakšeg parkiranja sigurno biti oduševljen njime, te sam, ne imajući drugoga izbora, poslušao Arapa koji je miješao engleski sa španjolskim i katalonskim jezikom, da bismo se pogledima ipak nekako sporazumjeli. Potpisao sam ugovor o najmu i sjeo u vozilo bez krova, s dva sjedala naprijed i dugom prikolicom otraga, poput one koja se prikači za njemačke motore iz ratnih filmova, a u kojoj bi dvije mršavije osobe imale dovoljno mjesta.
Komplet vozilice i prikolice, mislim da se je radilo o nekoj talijanskoj marki, djelovao je nestabilno i predugačko za udobnu vožnju, pa sam, nesiguran u sebe, sjeo za volan i počeo tražiti pedale. Kočnicu sam otprve napipao, no kvačila nije bilo tamo gdje mu je inače mjesto. Utom je srećom stigao Franz koji se je u međuvremenu razbudio, da bi rastjerao moje brige prijedlogom:
„Auto je automatik. Pusti mene, ja ću voziti, a ti mi samo govori kuda da idemo.“
Od brze vožnje po Barceloni nije bilo ništa. Unatoč Franzovoj snalažljivosti i umijeću za volanom jedva smo se kretali naprijed, jer je bučni motor bio tek malo jači od onoga koji se koristi za kosilice, čak me je i drndajući zvuk vraćao triedesetak godina unazad, sjetivši se vikenda kad sam u vrtu obitelji Müller kosio travu za sedamdeset šilinga po satu. Žmigavaca nije bilo na vozilu, pa sam pri skretanju udesno mahao rukom, a ulijevo smo se nekako provlačili kroz križanja, izbjegavajući pritom široke prometnice, da bismo živi i zdravi iz ulice Mata, u kojoj smo preuzeli čudno vozilo, stigli do glavne barcelonske promenade, Ramble, prešli istu i zaustavili se u jednoj sporednoj ulici nedaleko od muzeja voštanih figura, pored nekakve ofucane benzinske crpke.
Uparkirati vozilo u jednom potezu Franzu nije krenulo od ruke, našto sam ja izišao vani, podigao prikolicu u zrak i gurnuo je na lijevu stranu, tako da smo bez ijednog slobodnog centimetra smjestili naše vozilo između jednog crvenog traktora i velikog, tamnoplavog audija. Za svaki slučaj pogledao sam sjedi li igdje za volanom Messi ili barem Rakitić, no od autograma nije bilo ništa – u traktoru je jedan smetlar nervozno telefonirao sa ženom, a skupoj limuzini se je odlučno pribiližila uparađena sopnzoruša koja se, registiravši krajem oka naše smiješno prometalo, nije ni nasmiješila unatoč mome upadljivom analiziranju njenih mana i vrlina.
Na vrijeme smo stigli do ulaza u hotel, punih nekoliko minuta prije autobusa kojim su se s aerodroma dovezli naši kolege, čak je i direktorica bila u grupi pa smo joj, popravivši košulje i obrisavši rukavima znoj s lica, krenuli u susret . Kako bi sve proteklo bez ikakvih smetnji nas dvojica smo od recepcionerke preuzeli ključeve soba, Franz je čitao imena, a ja sam za svaki slučaj neprestano ponavljao:
„Soba je na tom i tom katu. Ručak je u restoranu, u pola tri.“
Poslije podjele ključeve i otkačivanja svih imena na listi, pored nas je ostao jedan mladi, sitni kolega iz odjeljenja za knjigovodstvo – oni uvijek djeluju zbunjeno pa ga nisam ni morao pitati gdje radi – s mršavom djevojkom.
„Vas stvarno nema na spisku“, rekao sam mu nakon što sam od Franza preuzeo papire.
„Jučer smo uskočili nakon što je gospođa Röcher iz odjeljenja marketinga kratkoročno otkazala put.“ – promucao je Josef L., naš novi knjigovođa.
„Nema nikakve gospođe Röcher na listi. Nema ni slobodne sobe u hotelu. Nas dvojica spavamo u jednom apartmanu u ulici Mata. Ako nije problem pođite i vi s nama, naći ćemo nešto“, predložio sam problijedjelom paru, nastojeći panično pronaći bilo kakvo rješenje prije nego nas netko počne optuživati da smo nesposobni organizirati obični izlet.
Žena nije nimalo zanovijetala, pa je i njen pratitelj kimnuo glavom nakon čega smo se dogovorili da ćemo poslije ručka zajedno krenuti do našeg apartmana.
Momak i cura nagurali su se jedno preko drugoga u prikolici, a Franza je opet počela boljeti glava, te nije bilo druge nego da ja vozim, budući da ionako zbunjeni par nismo htjeli dodatno uznemiriti mojom nesigurnošću. U telefonsku navigaciju ubacio sam adresu firme za iznajmljivanje vozila i instinktivno opet počeo tražiti kvačilo prije nego smo krenuli na put.
Na prvom križanju sam skrenuo udesno, zbog nepostojećeg žmigavca, glas iz telefona me je sljedećih nekoliko stotina metara strogo upozoravao da se prvom prilikom okrenem, ali sam ga ignorirao i olakšano uzdahnuo primjetivši da se mladić i djevojka u prikolici opušteno ljube i uopće ne registriraju moju nemoć.
Skrećući nekoliko puta nadesno stigli smo do gradske obilaznice i prometnice u pravcu samostana na brdu Montserrat, kolijevke katalonske kulture. Skupe limuzine pretjecale su nas sa svih strana, a jedan prosjak se je na semaforu približio našem otvorenom vozilu i knjigovođinoj torbi položenoj iza njegovih leđa na nepristojnu udaljenost, no Franz ga je otjerao bijesnim pogledom. Zaustavio sam vožnju pored malog dućana pretpostavljajući da dalje ne smijem nastaviti jer ćemo završiti na auto-cesti, odakle bi nas policija sigurno potjerala.
Ušao sam u šarenu radnju, a nasmijani prodavač, bio iz odnekud Vojvodine, je po mome naglasku ili izrazu lica, prije nego mi je preko tezge dodao četiri soka, prepoznao odakle potječem, otpjevao za pozdrav Balaševićevu pjesmu, onu o kockaru koji uvijek pobjeđuje i nadodao za kraj Oliverovu „Anđele moj“ , cijelo vrijeme šeretski gledajući u svoju ženu, crnkinju velikih usana, i objasnio mi kuda da vozim, nadodajući na kraju:
„Za tebe je besplatno. Kad se sretnemo u Novom Sadu platit ćeš kavu.“
Piće sam predao suputnicima, a svoj sok popio naiskap. Franz je odmahujući teškom glavom zauzeo mjesto za volanom, a ja se opet uživio u ulogu desnog žmigavca, da bismo, vozeći se preko bezbroj geometrijski pravilnih križanja, nakon pola sata olakšano uzdahnuli prepoznavši mali kiosk s natpisom „Rent a car“.
Slobodne sobe u apartmanu nije bilo, pa smo, prepustivši mladom knjigovođi i njegovoj djevojci naše krevete, Franz i ja prenoćili u istom lokalu u kojem smo večer ranije značajno smanjili rezerve vina. Do jutra smo pili isključivo colu i red bull, ali to je sasvim druga priča.
Bitno je da je vikend završio bez ozbiljnih posljedica po naš image, no sljedeće godine ćemo organizaciju putovanja ipak prepustiti nekomu drugome. Možda uostalom dogodine cijelo vrijeme ostanem u Wiener Neustadtu?
I kod nas će biti lijepo, vruće ljeto.
Tekst: Blago Vukadin