Djeca rastu, ne samo tjelesno, no to se vidi na prvi pogled. Kod klinaca naših prijatelja koje ne viđamo često obično se iznenadimo:
„Peter, je li to ona tvoja mala curica koja me je polila sokom kad smo roštiljali?“ – pitao sam ne vjerujući u ono što vidim.
„Davno je to bilo, čovječe! Je, to je moja Claudia.“
Dolazi ćaćina ljepotica i pozdravlja nas. Nije sama, pored nje je stidljivi momak u bijelim patikama.
„Striček Blago, ovo je moj dečko Michael“
Odmjeram mladića i tražim mu manu dok mladi odlaze u grad ostavljajući nas u vrtu da pričamo o onome što je nekad bilo.
Njih više zanima što će jednom biti.
„Kako su tvoja djeca?“ – pita me bivši radni kolega koji se osamostalio prije petnaestak godina.
Sretnemo se ponekada u gradu, odemo na kavu i kolače, ali danas smo prvi put ispunili obećanje i našli vremena za druženje. Obično iskoči nešto kao posao, prehlada ili punica, pa odgađamo posjete godinama.
Peterova Gabi ovoga puta bila je neumoljiva:
„Nećemo kad mognemo, nego sutra predvečer!“ – zapovijedila nam je jučer znajući kakvi smo, te nije bilo druge nego kupiti šareno cvijeće i naslikati se pred plavim ulazom u malu kuću s velikim vrtom.
„Daniela uskoro završava fakultet, a Christian polaže maturu. Tanjin Fran ide u prvi srednje“ – kratko sam raportirao Peteru o aktualnom stanju svojih klinaca, dok je Gabi rezala nešto za prezalogajiti.
„Nije moguće! Mali Christian koji mi je sakrio ključeve od auta već polaže maturu!“
„Kakav mali, čovječe! Metar i devedeset visok, a širok poput ormara“ – hvalim se sinčinom, ne zaboravljajući napomenuti koji broj cipela nosi.
„Četrdesetsedam!“ – naglašavam slog po slog.
„Ja sam mislio da si mu ti ćaća“ – keseri se Peter nakon što me je prvi put u životu uspio zeznuti. Dok se smije podsjeća me na brata Marinka.
Ostali smo dugo u vrtu, popili po nekoliko piva, ispričali barem dva romana, smijali se i tugovali, da bih kratko iza ponoći krenuo kući.
Christian i društvo dočekali su me intenzivnim mirisom cipela razbacanih po hodniku. Sjedili su na balkonu i iznenadili se ugledavši me:
„Rekao si da ćeš dugo ostati!“
„Laku noć djeco, nemojte se napiti“ – pozdravio sam bandu i zaputio se u krevet, da sanjam o nečemu što je bilo.
Njih zanima što će do jutra još biti.
Noć je tek počela.
Blago Vukadin