Nakupilo se puno posla u našem selu, sve zahvaljujući ekipi koja puno radi. Zvuči nelogično jer ako ljudi puno rade onda bi posla trebalo biti manje, nikako više, no ipak je tako.
Riječ je naime o poslu u kulturi, a to je kao rad s djecom – što god više rintaš utoliko više spoznaješ da ima puno područja u kojima se mora još nešto poduzeti, pa ti nema druge nego da zapneš ili da odustaneš.
Mandoseljski mentalitet je međutim takav da nerado odustajemo, te je grupa odabrane čeljadi predvođena mojoj stričevkom Marijom Majić- Micinom, nadopunjena maratoncem Boškom Šumanovićem – Ivekovim i kompletirana jednim od urednika našeg portala Ivicom Šarcem-Antinim nekidan krenula na daleki put do Livna kako bi u nadležnom županijskom ministarstvu predali zahtjeve i papire za registraciju udruge za informiranje i kulturu, a sve da bi spomenuti trud dobio već dugo neophodni pravni oblik i osobnost.
Posao su unaprijed podijelili – nije im bilo teško budući da svatko od spomenutih već godinama radi u svim mogućim projektima za dobrobit našega kraja i vlastitu duhovnu gimnastiku, od kojih su neki plodovi vidljivi na mandoseljskom portalu.
Budući da kod nas vlada ravnopravnost spolova u svakom smislu jer onaj tko zna, može i hoće obavi posao bez puno priče, tako je i u kulturi – Marija, već godinama aktivna u redakciji Naših ognjišta, jednoglasno je izabrana za predsjednicu udruge, te su joj tim povodom dali nadimak Kolinda, Boško Ivekov, on slika aparatom i leta u tenama po gredi, postao je Marijin zamjenik i potpredsjednik pa ga prozvaše Božom, a Ivici Antinom, šljakeru na portalu, dodijeliše posao tajnika i kodno ime Vaso.
Sve su dakle njih troje sredili i uredili.
Sve?
Ne baš sve!
Dok su pili kavu u Ivičinoj kući, a njegova žena Bernardina, mandoseljska mlada i liječnica, spremala mužu i sinu Anti marendu da nešto žvaknu dok se ona vrati s posla, Ivičin ćaća Ante je priupitao:
„Kako će vam se zvati ta vaša udruga? Mora imati nekakvo ime, a ni prezime joj ne bi škodilo.
Da je Ante znao kakvu paniku će izazvati svojim savjetom ne bi ništa rekao, izveo bi unuka na livadu i šutao s njim loptu od zid, ali nije slutio što će nastati.
Ivica je problijedio, Marija počela kolutati očima, a Boško buljio u svoje tene planirajući gdje da nađu nedostajuće ime.
Ništa pametno smislili nisu.
Padali su doduše prijedlozi poput:
„Naši, Vaši, Svemir, Nemir, Slika, Dika, Strofa, Profa, Katastrofa,“
praćeni lokalno ukorijenjenim nazivima u stilu:
„Greda sprijeda, Brdine odzada, Kršna mlada, Liskovača, Jurnjevača,“
ili pak imena osmišljena u umjetnicima kao što su:
„Picasso i Nevistić, Matoš i Krleža, Miloš i Petar, Lisinski i Kandinsky“
no prikladnog rješenja nije bilo na vidiku, a kamoli u kompromisu.
Priča se po selu da su svih troje kulturnih djelatnika bili iznimno tvrdoglavi, nitko nije ni slova popuštao jer su htjeli da baš njihovo poimanje umjetnosti, kulture i perspektive bude ovjekovječeno u nazivu koje je njemu ili njoj palo na pamet. Neka u kolektivnom sjećanju ostane zapisano da je moja stričevka najviše inzistirala na imenu udruge:
„Joskanovića murva u proljeće.“
Na to je Boško, potvrdno, ali kratko kimnuo glavom nadodajući:
„Lipa je vaša murva, posebno u proljeće. Ali kakve veze ima murva s kulturom? Ja predlažem ime „Zalazak sunca u zimsko predvečerje“. Ako to ime izaberemo ima da svaki dan trčim po gredi i slikam Tušnicu i zalazak sunca. Ni snijeg, ni led me neće spriječiti. Kakva murva, kakvi bakrači?!“
Ivica je šutio, no nije ni on dugo izdržao, a kad mu je žena stavila kćerkicu u krilo, osjetio je ponos, pa izustio:
„Lipa je i murva u proljeće. Lip je i zalazak sunca u zimu. Ali vidite moje Augustine, ona je najlipša na svitu. A najlipši misec u godini je kolovoz, pa ajmo mi onda našu udrugu krstiti imenom ljeta. Nek se zove „Pšenični klas u kolovozu“. Kud ćeš bolje?“
Ne bi oni do dana današnjega našli ime našoj udruzi da mali Anti nije počeo igrati se sa sestrom i učiti je prvim riječima, ponavljajući:
„Mama, tata, baba, did, lopta, auto, barbika …….. selo. Mandino Selo.“
Bernardini se je žurilo na posao, morala je djecu još spremiti a Ivica je otezao, Boško još više. Jedino je Marija pokazala razumijevanje, te je htitjući pomoći našoj mladi, uptala:
„Ti nisi rođena u Mandinu Selu, nego u Vedašiću. Kakvo bi ti ime dala mandoseljskoj udruzi za kulturu?“
„MANDA! Kako drukčije!“ – odgovorila joj je priučena Mandoseljka prije nego je otišla na posao.
Eto, sad imamo udrugu za informiranje i kulturu koja se zove MANDA. A kako bi drukčije kad je iz našeg sela!
Pozivamo stoga vas, Mandoseljke i Mandoseljane, kao i druge ljude dobre volje, da svojim prilozima, idejama, glupostima, pametovanjima, hobijima, dosađivanjama, filozofiranjima, pjevanjima, kukanjima, slikanjima, glumama i glumatanjima obogatite kulturnu scenu Mandina Sela.
Jedino o tome da je rođena Vedašićanka nadjenula ime našoj mandoseljskoj udruzi nemojte nikome ništa reći.
Nema smisla.
Tekst: Blago Vukadin