Prije dva tjedna, u petak predvečer, zakunjao sam na kauču, baš kad je najljepše i najslađe otputovati u carstvo snova, no čim sam krenuo na daleki put začulo se nemilosrdno zvonce pred vratima.
„Mora da sam opet zaboravio da će netko doći“ – ljutit sam na sebe, a još više na nepoznato stvorenje pred ulazom u zgradu zaputio sam se lijeno niz stepenice, psujući sočno i tiho, da me nitko ne čuje.
„Doktor Winter?“ – molećivo je u portafon pitao ženski glas turskoga prizvuka.
„Nije Winter, nego Vukadin! Nisam internist, nego ginekolog! Doktor Winter je na prvom katu, a mene ste probudili na tavanu. Sad vam baš neću otvoriti“ – odbrusio sam mrskoj ženi, zamišljajući je brkatu i zamotanu u maramu, prije nego sam se smilovao i ipak stisnuo gumb sjetivši se da kiša pada, doktor Winter je jako tražen, a zdrav čovjek ne ide skupome ljekaru.
Suvereni osjećaj probuđenoga pravednika i velikodušno puštanje zamišljeno bolesne žene u zgradu umirili su moju savjest, da bih nakon nekoliko minuta blaženo nastavio san popraćen mišlju:
„Ima svakakvih ljudi. Kako samo mogu zvoniti bez potrebe? Ja to sigurno nikad ne bih učinio.“
No, nitko nije perfektan, a posebno mi koji mislimo da smo pravedni, pa sam se uskoro sasvim razbudio sjetivši se da lažem sebi samome.
„Itekako bih to učinio. Prije puno, puno godina budio sam pravedne ljude, i to ne petkom popodne, nego u tri sata iza ponoći“ – kajući se za svoje grijehe iz mladosti vratio sam se tridesetpet godina unazad, na početak osamedesetih, kad bih nekoliko puta godišnje noćnim autobusom iz Zagreba putovao u ondašnje Duvno.
Bihaćka linija – tako smo zvali autobus koji je vozio preko u njenom imenu sadržanoga bosanskog grada, polazila je iz Zagreba u šest uvečer, a stizala na autobusni kolodvor našega općinskog središta u tri poslije ponoći. U gluho doba kad svi spavaju, a prvi autobus za Mandino Selo polazi tek u sedam ujutro.
U gradu od početka sedamdesetih postoji hotel „Tomislav“, s tri zvjezdice i duplo više soba, no tko će srednjoškolcu dati toliko novca za samo jedno spavanje.
Nedaleko od imenovanoga ugostiteljskog objekta postoji međutim puno bolji hotel s barem dvostrukim brojem zvjezdica, no samo rijetki Duvnjaci, bolje rečeno Ćokanova djeca, znaju za njega, a nalazi se na gornjem katu kuće u čijem prizemlju je smještena gostionica Hercegovina, u glavnoj duvanjskoj ulici koja se danas zove imenom našeg hajduka Mijata Tomića.
U luksuzne odaje stupa se sa zadnje strane zgrade, iz ulice zvane Matića pazarišća koja je više puta od svoga izgleda mijenjala ime, Mandoseljka Slava Domina stanuje u njoj, a odatle sam se i prvi put oženio, ali to je duga i sasvim druga priča.
Stigavši autobusom iz Zagreba, s malom torbom preko ramena, zaputio bih se ravno do navedenoga ulaza, pored kojega, čini mi se, nije bilo ni zvonceta, a kamoli službene oznake da se radi o luksuznom hotelu, te bih nekoliko puta zaredom povikao u noć:
„Tonka! Tonka! Ja sam, Blago Ćokanov. Otvori!“
Uskoro bi se začulo otvaranje prozora, Markov kašalj ili pokoja psovka, no ne želim dušu griješiti lažući na rodijaka, i ljubazni pozdrav njegove žene Tonke.
„A, ti si Blago! Mogao si nazvat jučer da ćeš doći. Čekaj, sad ću ti otvorit.“
„Kako ću te nazvat kad nemam telefona u Zagrebu?“ – pravdao bih se tiho, čekajući da mi supruga daidžića moga ćaće otvori vrata.
Bezbroj puta tako sam radio – bez najave i upozorenja banuo bih pred ulaz njihove kuće dozivajući ih glasno u doba kad sav pošten svijet spava, a Tonka bi svaki put otvorila bez ljutnje i prigovora, kao da sam njen brat, namjestila mi kauč i još me upitala kako sam putovao prije nego bi neko dijete – imaju ih četvero i već su odavno odrasli – zaplakalo tražeći bocu hrane, čašu soka ili materinu ruku.
„Djeca su im jako naporna, na daju mi ni zaspati“ – razmišljao bih o Perici, Dadi i njihovim sestrama čijih se imena sad ne mogu sjetiti prije nego bih duboko usnuo, umoran od puta i sretan da je žena rodijaka moga ćaće kod kuće i da je gostoljubiva.
Zadnji put jutro na njihovu kauču dočekao sam u kasno ljeto osamdesetpete, nakon moga vojnikovanja, pa su sjećanja već blijeda i da ne bi bolesne žene koja me je u petak predvečer potjerala s kauča, ostao bih do kraja života uvjeren kako sam jako pristojan i da nikada ne bih nenajavljen smetao drugim ljudima u njihovu miru.
„Svaki zločinac na sudu govori da je pošten. I djeluje uvjerljivo!“ – palo mi je na pamet.
Tonkin muž Marko i naš pokojni ćaća ne samo da su rodbina, nego su njih dvojica imali i očima nevidljivu, sličnu valnu dužinu koja ljude tjera da bez puno pitanja i pametovanja pomažu drugima, a ni Tonka nije drukčija, pa su takva noćivanja za mene bila sama po sebi razumljiva, te se nikada nisam upitao smeta li njima ako ih probudim iza ponoći.
Sad pretpostavljam da nisu bili previše oduševljeni mojim nenajavljenim doslascima, ali i to je sasvim druga priča.
Kad jednoga dana prošećete glavnom ulicom našega gradića svratite dakle u gostionicu Hercegovina, popijte kavu i razgovor s Tonkom ili Markom, bit će vam ugodno ako ih i ne zateknete da rade, jer ni njihova djeca nisu drukčija od svojih roditelja, ali ne pokušavajte slučajno zvoniti na vratima nevidljivoga hotela sa strane Matića pazarišća.
Sve sobe rezervirane su za Ćokanovu djecu.
I za unuke, kojima ću reći gdje mogu prenoćiti ako jednoga dana Bihaćkom linijom u kasnu noć izbiju u Tomislavgrad.
Blago Vukadin