Za Uskrs Fran i ja odlučili smo krenuti na kružno putovanje po Njemačkoj.
Obojici nam godi kad se vozamo, pričamo jedan s drugim, gledamo lijepe cure i atraktivne žene žvačući hrskave i masne bunceke u lokalima koje ranije nismo posjetili.
Usput sam, prilikom nalijevanja goriva, postao prevarant i skoro završio u ćumezu, ali to je priča o skupim zabunama u modernim vremenima koja je zaslužila biti ugrađena u analizu naših površnosti, pa nek još planduje u mojoj glavi, dok odem u penziju i nađem vremena za dulje piskaranje.
No, ovo je priča o tetki Kati i o njenoj, a ne o mojoj, penziji.
U Münchenu smo s Christianom, koji zbog ispita nije imao previše vremena za nas, slatko jeli, dobro pili i potom udvoje pješice opasali bavarsku prijestolnicu punu života, cvijeća, mirisa i čistoće. Isplatilo se lutanje, ali ću i o tom prelijepom gradu dulje pisati kad iskoče dugi dani bez kratkih obveza.
Usput moram napomenuti da je Fran manager naših kilometara, on određuje kuda, a ja kad ćemo na put.
Ljetos smo bili u Miljackoj, kod tetke Kate, tetka Pere i njihovih sinova Ante i Marija, na Gospojinu, nakon derneka u Seonici gdje je Fran sreo svoga profesora Jozu Radoša, kojemu je ponosno pričao da sam ja, njegov očuh, iz Mandina Sela.
Tetki se nije dalo kuhati – ima ona dakle svojih mana – pa je kupila nekoliko kila janjetine koju smo nemilosrdno – prstima, zubima i protezama- dokrajčili.
Zadnji komad, onaj najslađi, zapao je Frana. Skoro sam se naljutio na tetku, no sjetio sam se pravovremeno da već nekoliko godina nisam dijete. Imao sam puno sreće jer je moguće da bih dobio strogi ukor, prepoznavši uzajamnu simpatiju između hercegovačke bake i zagrebačkoga klinje.
„Fran, uzmi još, ima kolača, ima soka, pive ti nema, kava s mlikom more, ima još janjetine na Marinkovu tanjiru, ne smi on zbog proteze više, kad ćeš kod nas u Frankfurt, lipo je tamo, vidićeš svašta“ – nije se gasila tetka Kata koja i mene još uvijek žali i rasplače se čim me ugleda, sjećajući se da je prije punih tridesetidvije godine umrla naša majka, njena sestra, pa kako onda ne bi žalila Frana čija mama je četiri mjeseca prije Gospojine otputovala među anđele.
Kata se dakle lako rasplače, no brzo se i nasmije, puna je emocija, pa je raširila oči kad me je Fran, da slučajno ne zaboravim poziv u goste, pred njom upitao:
„Kad ćemo u Frankfurt kod tetke Kate!? Tamo ima puno visokih nebodera.“
Za Božić je pala odluka, demokratski i bez puno diskusije, da za Uskrs krenemo obići moga sina i njegovu rezidenciju u Bavarskoj, a potom nastavimo do europske financijske prijestolnice, kod Kate, Pere, Ante i Marija.
Frankfurt nas je dočekao kišan i prevrtljiv, travanjski raspoložen, no nismo se dali lijenosti, zaputivši se na pješački most preko Majne, s kojega se pruža lijepi pogled na visoke, staklene tornjeve, a predvečer, umoran od puta, nazvao sam tetku da smo stigli.
„Požurite malo da vas vidim, moram na poso, večera je pristavljena, Pere je kod kuće, Ante i Marijo će brzo izbit, još rade“ – dok je tetka dovršila kratku rečenicu s važnim detaljima izbili smo pred ulaznim vratima njihove zgrade.
„Ove godine tetak Pere navršava sedamdesettreću, a tetka sedamdesetdrugu godinu života“ – izračunao mi je Fran koji pamti sve rođendane još u autu, pa sam očekivao sijedu baku, a dočekala me sitna, lijepa žena crne kose.
„Sad ti virujem da si mlađa od Nevenke“ – pozdravio sam Katu dok je žurila do podzemne željeznice, na noćnu smjenu u kuhinji restorana u kojem je odavno zaradila penziju, ali joj se ne da izležavati.
„Biće vrimena za izležavanje kad ostarim“ – dobacila mi je napominjući gdje je stan, da ne zalutamo u četverokatnici.
Lijepo nam je dakle bilo u Frankfurtu – tetak je dobar domaćin i kuhar, Ante i Marijo navrate svakodnevno kod ćaće i matere da ne smršaju naglo, a tetka zarađuje još pokoji dinar, euro ili marku.
Sve fukcionira i sve se sjaji.
Sve?
Ne, ipak nije sve, ali sam tetki obećao da o njenom balkonu neću ni riječi izustiti, pa se držim obećanja i ne pada mi na pamet navesti da su metalnu ogradu razmontirali radnici i već tri dana caruju tamo njeni dijelovi, čekajući na završetak radova, a tetka nije uspjela skloniti nered. Izgleda da je ipak malo ostarila, ali neću dalje o tome, inače mogu Frankfurt zaboraviti, jer se jako dobro sjećam kako me je kritizirala nakon što sam u priči o našem didu Anti naveo da je Nevenka njegova najmlađa kći.
„Žensko je žensko, pa ako je i vlastita tetka mora se paziti kad se spominju godine – namanje može, naviše nikako!“ – zaključio sam znojeći se od straha.
Preživio sam nekako tešku zabunu, ali drugi puta ponoviti kobnu pogrešku može biti opasno.
Sutradan, prije povratka u Zagreb i Austriju, prije tetkine nove smjene u kuhinji, uspjeli smo prevrnuti sjećanja na sedamdesete godine, na tetkine i tetkove svatove u autobusu, na Trebiševo, Crnač i Vran, na žive janjce i prošle dane, na sve zbog čega se sjećamo gdje smo odrasli i zašto smo postali kakvi jesmo.
Tetka je u mladosti naučila da joj nitko neće ništa pokloniti, pa radi, radi i radi.
I još uvijek radi, iako je je već dvanaest godina mogla biti u mirovini.
„Tetka bona, kad ćeš u penziju? Vrime ti je. A i balkon ti je neuredan, pa ćeš konačno imat vrimena za njega“ – nisam je htio previše kritizirati, čekajući odgovor.
„Na lito, ako Bog da. Onda je dosta. Nek mlađi rade, a moj Pere i ja ćemo linčarit.“
Nadam se da će biti tako, inače ću ja prije tetke na plandovanje.
Poput malog, lijenog janjca na Trebiševu.
Ili je ono ipak bio ovan?
Blago Vukadin