Neobičnu kartu polegao sam na kuhinjski stol i zaboravio na nju do jutra.
Umjesto mirisom kave, kao što smo se prilikom sklapanja braka dogovorili da će biti do kraja naših života i čega se uglavnom pridržavamo, Tanja me je probudila uzbuđenim glasom.
„Ovo još nisam vidjela!“ – povikala je halapljivo otvarajući stari, žućkasti smotuljak.
„Što nisi vidjela? Da susjeda mužu pravi kavu za doručak?“– upitao sam prevrćući se na lijevu stranu.
„Diži se i pogledaj ovo!“ – oštrim glasom mi je zapovijedila žena, te nije bilo druge nego da se pokrećem shvativši kako od dopunskih deset minuta istezanja u praznom krevetu neće biti ništa.
Pokazala mi je Tanja kartu koju sam dan ranije dobio od Helge. Prepoznao sam nepostojeći otok kojega je netko tamo nacrtao, možda iz dosade ili da pospane ljude goni iz postelje, neki bezveznjaković uglavnom. Odmah sam posumnjao na slovensku tajnu službu, pretpostavaljajući da su ga izmislili i bez odgode uknjižili na zemljišnom uredu u Kopru kao vlasništvo nekog Janeza, pa sad kad gube spor pred međunarodnim sudom falsificiraju i otoke.
Tanja je moju sumnju odbila kao neosnovanu, pokazujući uspaničeno prstom na godinu tiskanja karte – 2116.
„Preko noći smo ostarjeli za sto godina!“- skoro je zaplakala moja žena, no utješio sam je nekoliko puta zaredom ponovljenom tvrdnjom da je i dalje lijepa, mila, draga i još uvijek mlađa od mene.
Napomenuvši da se radi o očitoj zabuni pri tiskanju godine, pokazao sam joj po meni važniji misterij – veliki bijeli i mali zeleni otok u Savudrijskoj vali. Zaneseni radoznalošću odmah smo se dogovorili da prije podne uopće nećemo ići u Poreč sređivati isprave oko novoizniklog poreza, nego ćemo krenuti prema Umagu, kojega na neobičnoj karti također nije bilo, i dalje obalom, do kuće na osami u kojoj ljetuju naši prijatelji Martin i Marta, a odakle bi se morao pružati nesmetan pogled na nepoznate, nove otoke.
Tako smo i učinili. Kao djeca kad otkriju nepoznatu pećinu na mandoseljskoj gredi zaputili smo se obalnom cestom prema sjeveru, odakle je u našem pravcu pirio lagani povjetarac noseći u sebi neugodni miris truleži, našto sam unatoč sunčanom, lijepom danu zatvorio sve prozore u vozilu i isključio dovod zraka.
Smrad je ipak prodirao kroz kojekakve rupice u armaturi, te smo začepili nosove tražeći kuću na osami.
Prijatelje smo zatekli u vrtu. Već su se bili navikli na neugodni miris i očito im on nije smetao kao nama, pa su nas čak pozvali da popijemo kavu u hladu visokih čempresa i debelih palmi.
Nakon prvih gutljaja smo i mi postali imuni na miris u zraku, dok nam je Marta, srčući kavu, počela pričati:
„Smrad koji ste na početku osjetili dolazi od velikog otoka, od Otoka smeća, tako mu je ime. Tamo komunalna poduzeća iz okolnih gradova s hrvatske i slovenske strane granice, odlažu otpad, pa je tijekom zadnjih desetak godina nastao veliki otok, bijel pri vrhu budući da sve silne vrećice, krpice, jela, odjeća, konzerve i papirići tijekom ljeta izblijede. Kad zapuše vjetar kao danas, onda se širi zadah truleži, no osjetila se na njega brzo priviknu. Zato je voda ovdje bistra i puna svakojakih riba, pa nam agresivni miris i ne smeta, te se kad vjetar prestane puhati idemo kupati. Osim u vrijeme utrke zatvorenika, onda je kupačima zabranjeno ući u more.“
„Kakva utrka zatvorenika?“ – počela se je Tanja zanimati za neobični kraj i običaje koji ni u jednom prospektu nisu opisani.
„Mali otok – zove se Otok zatvorenika – nastao je ranije od velikoga, no budući da oko njega kruže dvije podvodne struje, prestali su prije puno godina tamo odlagati otpad i počeli s izgradnjom velikoga otoka. U međuvremenu je na Otoku zatvorenika izniklo žbunje, čak su se i gušteri naselili, pa su nadležna ministarstva obadvije države na njemu ozidala zatvor“, slušali smo nesvakidašnju priču, saznavši tako da se svakoga dana točno u podne, kad turisti i mještani obalnih naselja izbjegavaju sunce, održava utrka zatvorenika.
Sudionici utrke čekaju na obali maloga otoka da dođu na red.
Prvoga od njih stražari motornim čamcem voze do većega otoka, ostave ga u dubokom zaljevu, odakle zatvorenik mora doplivati do obale, popeti se na najviši bijeli vrh i s jedinog tamošnjeg žbuna otkinuti zeleni list, pronaći potom put nazad do zaljeva, ukrcati se na drveni čamac i početi s veslanjem u pravcu obale istarskog poluotoka. Čim čamac isplovi na otvoreno iz pravca Otoka zatvorenika na velikom splavu, površine omanjeg putničkog broda, prate ga stražari i nastoje i čamac, i čovjeka u njemu prikliještiti uz stjenovitu obalu.
Ako im to pođe za rukom, izmoreni čovjek se utopi jer su pravila takva, a ako je pak spretan i sretan on se izvuče iz zamke, popne se na kliski splav i sjedne na mahovinu izraslu među daskama. U tom slučaju on je pobijedio i pušta ga se sa splava, naglavačke skoči u more i nitko osim obalnih stijena ne smije ga ometati na putu do slobode.
Priča o utrci zatvorenika djelovala je napeto, uživio sam se u nju i počeo se radovati spektaklu, no Tanja me je svojim pitanjem omela:
„Tko su ti zatvorenici?“
„To su izbjeglice. Ima ih previše, uglavnom su muškarci, pa države ne znaju što bi s njima. No kako bi se službeni organi pridržavali zakona o pravima ljudi, mora se svakome pružiti prilika za preživljavanje, koju pak zbog dimenzija proračuna ne mogu svi dobiti, pa su ministri unutarnjih poslova tako odlučili. Korist je višestruka – puno nepotrebnih ljudi se utopi, a oni koji uspiju natprosječno su sposobni, te im svakako treba pružiti priliku za integraciju u naše društvo.“
„Nešto si zaboravila napomenuti“ – ubacio se u Martino izlaganje njen muž Martin – „Turisti koji to žele mogu pomoći zatvorenicima i umiriti svoju savjest tako što mahnu stražarima čim oni ispuste zatvorenika u zaljevu. Državni službenici naivce odvezu do Otoka smeća na kojem se oni također penju na najviši vrh, ubiru list sa žbuna i trkom se zapućuju do drvenoga čamca u zaljevu. U čamcu su tri vesla, pa mogu utroje pokušati pobjeći stražarskom splavu. Rizik je doduše velik, ali je utoliko zabavnije za promatrače s obale.“
(nastavlja se)
Tekst: Blago Vukadin