Obale ovoga svijeta udomaćuju bezbroj uvala.
Neke od njih velike su i duboke, druge pak osunčane, treće tajanstvene, ali sve uvale i obale su posebne. Kao što nema identičnih ljudi, tako nema ni istovjetnih krajolika uz more, svaki pedalj je drukčiji od susjednoga i susjedova
Posebno posebna je Savudrijska vala. Ne samo zbog izgubljenoga slova u.
Nema međutim smisla nabrajati notorne činjenice, pa se ova priča neće baviti pitanjima razgraničenja povijesti od budućnosti, nego će pokušati otkriti svijetu nepoznatu, mislima nedokučivu, a vremenu neuhvatljivu tajnu Savudrijske vale, koju sam osobno nedavno otkrio.
Prije nekoliko dana nazvao me je Stanko, naš kućepazitelj u Červaru i moj zemljak, Bugojanac, rekavši da moram hitno doći u Istru.
„Uveli su nekakav novi porez na nekretnine, ubire ga općina, propisuje ga država, a ovrhu u slučaju neplaćanja provodi županija“ – objasnio mi je Stanko hrvatske, birokratske zavrzlame na brzinu.
„Rješenje o visini prisilne naplate bit će pravomoćno u roku od dva tjedna ako ne podneseš prigovor“ – nadodao je na kraju, kao opomenu da požurim, i još me podučavao „Ako ne dođeš skupo će te koštati stan. Skuplje od nečije kuće. Nema ti ovdje nisam znao, nisam dobio. Ako si pametan i ako ti je žao vlastitih para dolazi i žali se na rješenje. Susjedu s trećeg kata smanjili su iznos za dvije trećine bez gledanja papira.“
Nije mi dakle preostalo ništa drugo nego da pronađem djecu razbacanu po sobama i objasnim im što da rade sami kod kuće, koga da slušaju i koliko novca imaju na raspolaganju dok se ne vratim.
Tanja se je po običaju zabrinula čim sam je nazvao, te smo se dogovorili da će se ona zaputiti prvim autobusom do Poreča, a meni je malo laknulo budući da mrzim trke od ureda do ureda, pa sam tihim kombinacijama isplanirao kako ću nas dovesti do najmanjeg parkirališta, reći ženi da ide i čeka u redu, a da ću ja kasnije doći.
Tako obično uradimo, samo što se nekad potrefi da na parkingu bude neviđena gužva, pa moja bolja polovica sve poslove obavi sama i tješi me po povratku kad ljutitim glasom zakukam kako je nemoguće dobiti slobodno mjesto.
Autobus iz Zagreba dolazio je u Poreč u tri popodne, te sam nakon doručka krenuo u pravcu Istre ne žureći nimalo.
Sat vremena prije Tanje obreo sam se na autobusnom kolodvoru, ostavio vozilo u hladu, otvorio sva vrata i počeo briskati prašinu da mi vrijeme čekanja brže prođe.
Dok sam bio zabavljen masnom mrljom na unutarnjoj strani vjetrobrana – radilo se je očito o sosu iz Mc Donaldsova menija – prišao mi je jedan stariji par s otvorenom kartom Istre, da bi me žena – moja Austrijanka – zamolila za pomoć.
Nisu nimalo razumjeli hrvatski, a dobili su u hotelu nekakve bonove, voznu kartu za cijeli Jadran koje je žena po svaku cijenu htjela iskoristiti – sudeći po borama na rukama bila je pripadnica ratne generacije koja ništa ne baca.
Muškarac je, tiho se ispričavajući, širio oči i kimao glavom praveći grimase koje njegova supruga nije mogla, a vjerojatno ni smjela vidjeti.
Nekoliko bonova bilo je već iskorišteno – jedni probušeni, drugi pečatom obezvrijeđeni – a važili su do kraja godine. Opći uvjeti poslovanja i storniranja poklona bili su navedeni na dnu zadnje stranice, sitnim slovima ispod masno otisnutog telefonskog broja, a u njima je pod točkom deset stajalo da se jednostavnim telefonskim pozivom u centralu bonovi mogu produljiti i za sljedeću godinu.
„Sutra idemo nazad u Linz, dogodine opet dolazimo na odmor u Hrvatsku, pa bi bilo zgodno ako nazovete tamo i zamolite ljude da nam produže poklon i za iduće ljeto“ – odmah po prevođenju uvjeta poslovanja zamolila me je Herta – tako je bilo ime odlučne gospođe.
Čišćenje auta mi je ionako išlo na živce, a vrijeme sa starijim parom prolazilo je brže nego sam planirao, pa sam drage volje nazvao hotline-broj, izrecitirao u slušalicu serijski broj bona, dobio zauzvrat drugi, desetoznamenkasti broj, otipkato isti na tastaturi telefona i u roku od deset minuta od nekakvog računala dobio SMS poruku da bonovi vrijede godinu dana dulje, te tako otklonio Hertinu veliku brigu.
Žena ja opet bila sretna, njen muž još više, a za rastanak i kao nadoknadu za obavljeni posao poklonili su mi veliku, staru kartu Istre, koju su, tako pretpostavljam, također u nekom uredu ili hotelu dobili besplatno.
Karta je bila neobično savijena, nekoliko puta, kao da želi sakriti svoju unutarnju stranu, te sam se prilično namučio pazeći da ne pokidam na rubovima požutjele listove prilikom listanja velike papirne površine za malim stolom u kafiću, gdje sam pijući kavu čekao ženu.
Kad je Tanja već provirila nosom iz autobusa i mašući me pozdravila, na brzinu sam savio kartu, stavio je ispod pazuha i krenuo u ženin zagrljaj. Prije toga sam na karti uspio prepoznati da nema ni Poreča, ni Rovinja, a kamoli našeg malog Červar-Porta, dok me je najviše fascinirao meni nepoznati i tomu kraju strani veliki, bijeli otok, s jednim manjim bratom zelene boje, na sjevernoj strani istarskog poluotoka.
„Tamo nema ni veće stijene u moru, a kamoli otoka“ – razmišljao sam vukući Tanjin kofer do vozila i planirajući upitati ženu-geografa o čemu se radi. Kad smo stigli u naš stančić u Červaru zaboravio sam međutim i na Hertu, i na kartu, i na nepoznati otok, no to je neka druga priča.
(nastavlja se)
Tekst: Blago Vukadin