Noć i kiša na auto-cesti.
Mujo ima nov auto i dobre gume, pa je stisnuo gas.
Ali nema naočala.
Nije na vrijeme spazio vozilo ispred sebe i sudar je bio neizbježan.
Pomogao je Mujo ozlijeđenim ljudima, nazvao hitnu pomoć, i u bolnici se danima kasnije raspitivao za zdravlje talijanske obitelji – zna je da je kriv.
Jedino mu mije jasno zašto mora platiti kaznu:
„Nisam vozio brže od drugih, svi jure stotrideset na sat“ – pravda se.
„Ali kiša je padala, bila je noć i izazvali ste sudar. Da ste vozili sporije nesreća se vjerojatno ne bi dogodila, nitko ne bi bio ozlijeđen, a vi biste i dalje vozili stotrideset na sat.“
„Pa zašto onda moram platiti?“
„Zato što je zakon takav.“
„Bem ti zakon i onoga ko ga je takog sastavio“ – ljuti se Mujo.
Osjećaj pravde okupira mu mjesto u mozgu koje služi za sklapanje kompromisa, pomirivanje s dogođenim i poimanje da često ne plaća onaj tko pogriješi, nego uglavnom onaj koga uhvate.
Ako izazove sudar.
„Ne radi se o parama, znam da moram platiti, ali je nepravedno. Svi voze brzo, i ja, i vi gospođo, i vi gospodine sigurno tako vozite.“
„Nije bitno kako ja vozim, nego što se dogodilo. Izazvali ste sudar, vozili ste brzo i sad ćete platiti. Ako nećete, bit će još skuplje.“
Slično je i u nogometu.
Svi peru lovu, isto kao što svi poput Muje brzo voze.
Nema kluba koji ne plaća igrače na crno.
Postoje legalne agencije osnovane jedino u svrhu izdavanja računa za ilegalne provizijske ugovore, pomoću kojih loptaši i njihovi vlasnici dobivaju sjajne dukate.
Svi znaju da se tako radi.
I predsjednici, i ministri u vladi.
Ali svi šute nadajući se pljesku glasnijem od zakona, pa voze brzo, iako pada kiša i noć je mrkla.
Ponekada međutim uhvate nekoga.
Takvi plaćaju račune.
Uglavnom mu je ako povjeruju da je legalizirano isto što i legalno, pa postanu bahati i neoprezni. I dadnu gas poput našega Muje.
Ali to je sasvim druga tema.
Ovo je priča o svjetskom prvenstvu.
Blago Vukadin