Sutra je Uskrs. Zato je danas gužva u gradu. Svi kupuju nešto, pa i meni ne preostaje ništa drugo. Uputim sam najprije na kavu, da se razbudim i da s nekoliko poznanika progovorim malo o politici, o sportu i o konobaricama. Subotom je to već postao naš ritual. Ne dogovaramo se nikada, ali je uvijek netko tu, osim ako je bolestan ili na odmoru. Ili u dućanu.
Nakon kave odlazim u pekaru. Tamo imaju najbolje kolače u gradu, a moj sin voli kolače. Subotom spava dugo, pa ga ja po povratku probudim i uvijek ga obradujem nečim što ga potjera iz kreveta. On je veliki lijenčina. Ili spava ili jede. Kad treba počistiti sobu, odrezati nokte ili oprati zube onda moram stotinu puta ponavljati, dok mu ne dosadim, a kad je nešto servirano onda brzo skače iz kreveta. Možda ni ja nisam bio drugačiji, ali se ne sjećam više.
U pekari je, kao i uvijek, red. Još veća strka nego inače. Ispod prozora, na malom regalu, su poredani čokoladni zečići, poluslatki kruščići i usksne pletenice. Nakon dugog kombiniranja, žuriti ne moram jer je na blagajni gužva, uzimam najprije zeca, pa poluslatki kruh, te se na kraju sjetim da će sutra doći i moja kćerka s dečkom, pa se još jednom vraćam i stavljam u košaricu i uskrsnu pletenicu. I još nekoliko čokoladnih jaja, za dekoraciju.
Ispred mene na blagajni je samo jedna otprilike pedesetogodišnja gospođa, lijepo uređena, oprana, prijatno miriše. I ona je kupila više stvari, račun iznosi 13,40 u našoj valuti. Prevrće po novčaniku – uvijek se pitam zašto žene trebaju toliko dugo da bi platile i spremile kupljeno u male tašnice i nepraktične torbe – pa nakon nekoliko dugih sekunda vadi dvadeset eura. Nestrpljiva prodavačica, koju već grize savjest da sve tako dugo traje jer je u međuvremenu red iza nas dvoje postao puno dulji, joj ne gledajući točno vraća kusur od 1,60 umjesto 6,60 eura. Fina gospođa polako broji novac i reklamira. Sad mi postaje jasno da ipak nije loše uzet si malo vremena za plaćanje. Prodavačica se ispričava, očigledno je da nije namjerno vratila manje nego je trebala i pošto joj se jako žuri opet ne gleda koliko vraća i stavlja mirisnoj gospođi na otvoreni dlan novčanicu od 10 eura.
Gospođa opet nekoliko sekunda čeka. Dobila je pet eura previše. Tih pet eura će u podne, kad pekara zatvara, nedostajati prodavačici u blagajni. Šefica će joj, ako slučajno od nekog drugog ne ne podmiri navedeni iznos isti vjerojatno odbiti od plaće. Oprana gospođa opet malo čeka, nevjerljivo drži novčanicu u ruci i još je nije pospermila u novčanik. Nakon nedoumice ne reklamira da je sad dobila više nego je trebala. Pošto je prodavačica već počela skenirati moje stvari ona na kraju, bez riječi, uzima račun, možda u namjeri sa sakrije dokaze, i vjerojatno prvi put u svom životu posprema i račun i novčanicu umjesto u lisnicu u nepraktičnu torbicu, između kupljenih stvari.
Ja sam na redu, pa objašnjavam prodavačici gdje je pogriješila. I njoj postaje jasno da je u manjku pa dovikuje glasnije „Gospođo, gospođo“, ali se fina dama – moguće je da loše čuje – ne okreće i malo ubraznim korakom napušta pekaru. Prodavačica stoji iza tezge ne mrdajući se nekoliko trenutaka, nakon neuspješnog dozivanja žene slabog sluha mi konačno daje bon, ja plaćam i idem kući.
Sinčina je još u krevetu i skače tek nakon moje konstatacije da je doručak već na stolu.
Blago Vukadin (2012.)