Svi ćemo umrijeti.
Izvjesno to je,
godinu više,
godinu manje,
svi ćemo jednom
doći na svoje.
Znanje je sranje.
Ali je bitno
ono između,
malo
i sitno,
da bismo zaspali,
da bismo usnuli
kao ljudi.
Zato me čudi
kad netko poludi,
pomisli da je
vječan.
Da traje
dok broji uzdisaje,
kravate,
sastanke,
vina
i nade.
Ništa ne znade.
Džaba mu pusti
zrakoplovi,
džaba mu snovi
o silnoj lovi,
život tek plovi.
A mi smo
tek onda
ako ništa nismo.
Amen.
Blago Vukadin