U Mandinu Selu već dugo vlada božićni običaj da se po nekoliko muških članova iz svake obitelji zaputi od Rezinih do Banovih kuća i drugim Mandoseljanima, prije svega starijoj čeljadi i domaćicama koje očekuju goste, zaželi sretan Božić, nazdravi čašicom loze ili soka, oproba pršut i kolače prije nego se u grupi od desetak susjeda, stričevića, tetkića i braće zaputi dalje.
Valja naći kompromis između zadane duljine dana i broja obitelji u selu, pa se mora paziti da se nigdje ne odulji s pričom, jer se inače do večeri neće stići u svačiju kuću, a ne smije se nikoga ni preskočiti, niti zaboraviti.
Tako sam se ja prije desetak godina zaputio do Rezinih kuća krenuvši od kuma Ivana, gdje su Kalčić, Tomislav, Toša i Bajić nestrpljivo čekali na mene. Kumova šljivovica je bila dobra, palila je tek u želucu, a niz grlo glatko kliznula, no budući da sam već kasnio nakon desetak minuta produžili smo u pravcu Šimunove i Markušine kuće. Njihova nevjesta, Jurina žena, već je bila servirala i pečenicu, i sudžuk, i okrugle kolače koje zbog oblika i boje zovemo breskvicama, a Markuša i Šimun su nas dočekali na vratima.
Šimuna godinama nisam vidio i poželio sam se njegovih priča. On je rođeni književnik, iako je cijeloga života rintao po njemačkim bauštelama, te sam s uživanjem zasjeo na kauč ćim je Šimun počeo pripovijedati roman u kojem su glavne uloge igrali on i moj pokojni ćaća, a čija radnja se odvijala u kanalu pored Münchena. Kalčić me je stalno požurivao govoreći da moramo do Prljušine kuće i dalje do njegove punice, ali se meni nije dalo prekinuti iglenu, pa sam mu odgovorio ću ih dostići.
Šimun je svjedok da je moja namjera bila časna i iskrena, ali je kriva loza kojom smo u nekoliko navrata pratili napetu priču, pa sam u Šimunovu društvu puna dva sata. Kad sam se nakon sretnog završetka romana, nakon pobjede dobre, spuštao niz pet stepenica koje vode od ulaznih vrata kuće do puta, malo mi se počelo vrtjeti u glavi, noge nisu htjele kud su oči pokazivale, a snijeg je bio hladan i klizak, te sam nakon prvoga pada spoznao da od daljnjega puta neće biti ništa.
Zaputio sam se do kreveta gdje sam s gornjeg kata slušao glasove naših austrijskih nevjesta dok su goste dočekivale nespretnim izgovaranjem duvanjskih pozdrava.
Predvečer je bilo kasno za nastavak puta, te sam se pomirio s tim da draga rodbina ima godinama o čemu pričati tvrdeći da sam se natreskao prije podne, a istina je druga i glasi da ne mogu odoljeti Šimunovim pričama, pa kad dobijem priliku slušati ih, nema smisla ići dalje.
Kao što rekoh Šimun je Rezina roda, iz obitelji koja se smjestila na istočnom kraju sela, ispod jedne od dviju nadaleko vidljivih gradina, a njegovi preci su iz Rakitna doselili u Mandino Selo između dva svjetska rata. Naše selo oduvijek je bilo atraktivno za druge ljude – čeljad je pristojna, a klima ugodnija nego u susjednim mjestima – pa tako osim starosjedilačkih prezimena poput Šaraca, Šumanovića ili Markovića imamo i Sesere porijeklom iz Kočerina, kongorske Tokiće ili pak Reze.
Šimun je izabrao sebi za ženu lijepu curu iz Markovića, Anđa joj je ime, pa su on i njegova Markuša u dobili petero djece, tri kćeri – Matiju, Ljubu i Ankicu – i dva sina – Juru i Zdravka.
Budući da je Zdravko moja generacija, a Markuša žena u čijem domu su djeca oduvijek uživala svu slobodu, na gornjem katu njihove nove kuće smo godinama igrali stolni tenis u jednoj povećoj sobi, ja sam često boravio u njihovoj kujini, igrao lopte u vrtlu ispred stare, kamene kuće, jeo Markušin kruh i skupa sa Zdravkom, Brankom Banovim i Antom kumovim pratio na malom crno-bijelom televizoru prijenos Olimpijskih igara iz Montreala kad je Nadia Comaneci osvojila šest zlatnih medalja.
Šimun je cijeli svoj radni vijek proveo u Njemačkoj, uglavnom kopajući kanale, štedeći svaku marku i donoseći u koferima kuhinjske uređaje, deterdžente ili nove lopte. Od kuće nazad u Njemačku odnosio je hranu, jeftiniju nego kod Švaba, pa bi on i nekoliko drugih Duvnjaka u pauzi za ručak uživali u mesnom naresku marke Gavrilović – da više para ostane za obitelj.
Zahvaljujući mukotrpnom načinu života, nezamislivom većini nas koji smo odrasli u lakšim uvjetima, malo duvanjskih gastarbajtera doživi mirovinu, a oni koji je teškom mukom dobiju često preminu prije navršetka sedamdesete godine života.
Zahvaljujući sportskoj građi i genima Šimun je iznimka njegove genereacije – on je jedan od najstarijih muškaraca u selu, još uvijek jako vitalan, te bi bilo lijepo da sruši sve rekorde i barem za nekoliko desetljeća poveća prosječnu starost Mandoseljana odraslih nakon rata u siromaštvu i stasalih po raznim bauštelama, iščekujući željno Božić i Gospojinu da vide kolika su im djeca narasla i da zagrle svoju ženu.
Ove godine za Božić neću u selo jer je Božić tamo gdje je tvoja obitelj, a moja djeca su malo Mandoseljani, malo Austrijanci, pa ću njima i djeci svoje braće i sestre kad se sastanemo na Stipanjdan pričati o božićnim običajima u našem zavičaju, o vremenu kad smo mi bili djeca i skupa s majkama čekali veliki blagdan, da naši očevi, Šimunova generacija, živi i zdravi dođu iz Njemačke i da nas zagrle.
Druge poklone zahvalno smo primali, ali ih nismo iščekivali.
Možda se sjetim i poneke Šimunove zgode pa je prepričam, da i ona postane dijelom našeg Božića.
Tekst: Blago Vukadin